E sad dosta o meni. Obecala sam da cu vam pricati o mom prijatelju koji je poginuo. E da, Dejan i ja smo se upoznali preko Fića u 8 mjesecu i odmah smo se ˝nasli˝,jos istu vecer,dok smo cistili moj karburator u njegovoj garazi,urotili smo se protiv Fića i poceli ga spricati uljem... Od tada smo ja,Dejan i Femi bili nerazdvojni. Skoro smo se svaki dan vozikali motorima,visili na kavama u Gymnasiumu i zajebavali Femija zbog njegovih ˝ljubavnih avantura˝. Zaista nam je bilo lijepo. Ti su mi se trenuci zauvijek urezali u sjecanje i nikada ih necu zaboraviti. Ja i Dejan smo se uvijek zajebavali,sjecam se kad smo se mazali sladoledom u 2. ulici ili kad sam mu istresla secer u majicu kad smo bili u Gimu. :) Neznam... tuzno je to kad se sjetim da smo nas par motorima isli vidjeti gdje je poginuo onaj decko u saobracajki. Bas smo komentirali kako je to grozno i kako moramo zahvaliti Bogu da smo zivi.Mjesec dana nakon toga,moj je prijatelj poginuo. Dejan i ja imali smo jako blizak odnos,cesto puta smo znali pricati kod ekonomske o svojim problemima i mastali o tome da imamo svoj posao,svoj zivot i sjecam se kako mi je pricao da ce si urediti stan kraj svoje kuce. Mmmm,ja sam uvijek bila buntovna i pizdila zbog sranja koja su mi se desavala,a Dejan je uvijek bio skuliran i uvijek je on mene smirivao. Tog tjedna kad je Dejan poginuo zadnji put sam ga vidjela...ja mislim u pon ili dan prije,u nedjelju. Sjecam, se da smo se sub,taman tjedan dana prije tog,Dejan,ja i Femi vozili gradom i pokusavali nabacit neki race jer je Dejan kupio novi motor. Tog dana,dok mi je pokazivao svoje slike na mob sta je radio sa skuterom,ja sam mu rekla nesto slicno kao: ˝Dejane daj se nemoj zajebavat tak s tim,strah me da ti se sta ne desi,bojim se da ces se jednog dana razbit!˝ Eeee,da bar se samo slupao s tog skutera,voljela bi da je bilo svega,samo.... samo da nije poginuo. Tog dana,te crne subote,ja sam navvecer sisla dolje i krenula se voziti. Kada sam sišla i pokušavala upaliti motor meni je prisao netko od dečkiju s trga,ja se zaista od šoka nesjecam tko je to bio,a... nije ni bitno. Pitao me jesam li cula da se dogodila nesreca na Zagrebačkoj i da je Dejan poginuo. Ja nisam mogla vjerovati i mislila sam da se zajebavaju,jos sam popizdila i rekla da kako se mogu s takvim stvarima zajebavat i da nije nemalo smješno. On me pogledao ozbiljno i rekao da se ne šali i da se to zaista dogodilo.
Ja jos uvijek nisam vjerovala iako sam se sva tresla. Jos se uvijek sjecam i svaki put se naježim kad se sjetim onih njegovih rijeci i misli koji su mi strujile glavom. Htjela sam otici na Zagrebačku ali mi motor nije htio upaliti jer je bio hladan. Odmah sam zvala Dejana na mob moleci i preklinjući Boga da mi se moj prijatelj javi. Tek kad mi se nije javljao mene je uhvatila panika. Uzela sam kacigu i otrcala gore u stan. Mama mi je otvorila vrata,a jedino sto sam ja govorila dok sam histericno sa sebe skidala morotisticku jaknu i tenisice bilo je: ˝Alaaa˝. Kada sam sjela na trosjed stara je sjela kraj mene i ispitivala me sta se dogodilo jer ja nikad jos nisam tako ludacki plakala i jecalada nisam mogla doci do zraka. Nakon nekih 15 min rekla sam samo: ˝Mamaaaaa Dejan je poginuo.!˝ Ona ga se prisjetila i pitala me jel to onaj dobri i dragi decko sto mi je napravio onu figuricu koju cuvam i s kojim sam se druzila. Ja sam rekla da je. Molila sam ju da nazove bolnicu i da pita jeli to istina. Kad su joj potvrdili da se dogodila nesreca i kad joj nisu htjeli reci kakvo je Dejanovo stanje ona mi je prisla i rekla mi da je vjerojatno istina sto su mi rekli i da zato u bolnici ne zele nista reci. Meni se srce slomilo,nisam mogla vjerovati. Kasnije sam nazvala Femija koji jos ni tad nije znao sto se dogodilo. Onakav uplakan dosao je do mene i zajedno smo plakali kod mene u sobi. Kasnije smo svi s drustvom otisli do mjesta nesrece. Jebem ti ja život. Bila sam ljuta na Boga i na sve,na sudbinu i pitala se kako se to moglo dogoditi i zasto bas Dejanu. U ponedjeljak sam pokopala svog prijatelja i jos danas nisam potpuno svjesna tog sto se dogodilo i da ga vise nema. A... jako mi fali. Jebeno mi fale njegove ijeci,njegov glas,osmjeh,sve... Onih tjedana bi svake veceri prije spavanja u glavi cula njegov glas. Nikad,ali nikad nebi to nikome pozeljela. Gledajuci njegove roditelje bilo mi je jos teze. Ja sam izgubila dobrog prijatelja ali oni su izgubili sina,jedinog sina. I sad vas ja pitam cemu. Tko odreduje tko ce kada umrijeti i tko ce koliko zivjeti??? Voljela bi da ga mogu vratiti... sve bi dala. Nije mu se pruzila nijedna prilika za povratak u zivot i to je zaista okrutno. Jedino sto mi je drago je to da se nije mucio i da nije osjetio bol. Ali vjerujem...,iskreno vjerujem da je on sada tu kraj mene svih osoba do kojih mu je stalo. Sada kada se vozim motorom imam jos vecu sigurnost jer znam da on pazi sada na mene i da nece dopustiti da mi se dogodi kakva nesreca. On sada zivi u mom srcu mojim sjecanjima. Zauvijek ce zivjeti. Sada samo cekam ponovni susret s njim... Tek nakon takvih stvari shvatis sto si izgubio kako je rekao moj dragi prijatelj Ivan Galić. Sve drugo su male stvari kad je u pitanju smrt. Svi smo ga mi izgubili. I nema takvog decka kakav je bio on,stvarno...nema mu premca!!!!!!
Post je objavljen 28.01.2006. u 13:51 sati.