HL: Jeste, dapače, ovdje ja! S kim imam čast?
JA: Neloše. Morat ću se i ja popravit za sljedeći put. Nego...
HL: Da?
JA: Reci dragička!
HL: Ha?
JA: Reci dragička!
HL: Dragička?
JA: Hvala. Jesi bio na blogu u zadnje vrijeme?
HL: Nisam, zašto?
JA: Pa, kužiš, ono, ne, imamo, zapravo ima čak i ljudi koji dolaze na stranicu i čitaju. Nemreš vjerovat!
HL: Pa zapravo i ne vjerujem. Ne bi ti bilo prvi put da lažeš.
JA: Kad sam ja to lagao? Ajde, Paracelzijusa ti!
HL: Neću sad ulazit u detalje da te ne sramotim, ali bilo je par priča. Ako se ne varam, nemaš nijednog prijatelja kojem nisi spasio život bar jedamput. Jel tako?
JA: ... Neka, ostavimo te priče i vratimo se blogu.
HL: Ne zanima me uopće. Još uvijek stojim kod toga da nije baš zanimljivo čitat što se na vlaku dešava, a pogotovo kad prenosiš naše razgovore u dužini mjerljivo s prvim tomom "Braće Karamazovi", dakle, "Braće".
JA: Ajde, majke ti Titove, o čem bi ti pisao? O televiziji koju gledaš od jutra do večeri?
HL: Pa, reći ću ti da na televiziji ima najmanje jednak broj pacijenata ko u prigradskom vlaku. Najmanje. Dajem organ da ih ima par redova veličine više.
JA: A jel? Ajde, što sad gledaš?
HL: Što sad gledam?
JA: Kaj? Malo nerazumljivo pričam? Gutam riječi? Pito sam te ljepo!
HL: Pa gledaj...
JA: Čujem te kak šaltaš programe! Znam te, ptico, dok si kromosom bila! Priznaj, što se gledalo kad sam smo počeli razgovor?
HL: Pa...
JA: Ajde, ne možeš me iznenadit, u mojim očima ne možeš past niže...
HL: Ajde, evo gledam Ju-gi-o... U svoju obranu mogu reć da se radi o krasnoj ljudskoj priči o prijateljstvu i...
JA: O majko, mila! Mislim da ću se ispraviti glede prethodne izjave. Moje su oči upravo dobile još jedan podrum... Tutankamona ti! Jua ti i Gia i Oa! Ajd sad barem znam da se ne moram previše pretrgnut kod biranja rođendanskog poklona.
HL: Skini mi se s grbače, Petra ti Vlahova! Šta da gledam u ovo doba, a?! Dobro jutro Rvacka? Rađe biram epilepsiju od japanskih crtića. Nosi se!
JA: I ti to uspoređuješ s dramama koje ja proživljavam svaki dan u vlaku? Ma bravo!
HL: Ovo je samo, onak, malo, ujutro. Pa bokte, niti ne vidim do televizora, koliko je rano!
JA: Dam se kladit da znaš imena svih likova napamet! Priznaj!
HL: Ajd, ne budali, pa ne gledam samo to... Ima drugih emisija...
JA: ??
HL: ... ček, evo, sad sam i ja dobio jednu ideju nad svim idejama.
JA: Nisi valjda!
HL: Jes, dabome jesam! Kako ti uvijek smišljaš neke igrice u kojima moram sudjelovat, eto sad ću i ja jednu.
JA: Ajd, da i to čujem.
HL: Predlažem da ovu raspravu okončamo jednom partijom po JuGiO pravilima i da konačno saznamo gdje su veći pacijenti, na teveju ili u vlaku.
JA: Moram ti priznat, ne zvuči loše. Samo što jedino papci ko ti znaju JuGiO pravila.
HL: Nemaš šta znat! Imaš likove i njihove poteze. Ko da bolje, taj pobjeđuje!
JA: Imam ja tu likova i likova, to bi moglo potrajat.
HL: Ajde onda, svako izabere tri lika. Jel može?
JA: Može. Taman tolko vremena imam.
HL: Ajde dobro. Ja ću prvi tako da ti malo popustim pa možeš birat svog pacijenta ovisno o mojem. Ali moj prvi napada.
JA: Raspali!
HL: Ajmo, odma svježa krv! Dino Dvornik u napaaaad!
JA: Slobodno se malo manje uživiš. Dvornik, a? Zgodno, imam ja protulijek. Pozivam u ring Debelu Babu s Cekerima!
HL: Zanimljivo, nema što? Dino vadi iglu iz džepa, valjda mu je ostala još iz vremena kad se malo pikao u ruku, i kreće u napad hepatitisom!
JA: Jači napad. Baba kombinira zadah iz usta, miris užeglog "domaćeg" sira iz cekera s kompletnim tjelesnim "bukeom" te topi i iglu i špricu i cijelog Dinu skupa s familijom. Poing! Un poa!
HL: Pošteno. Di sam išo birat Dvornika, trebo sam znat da je slabi kroner. Moja greška. Ajmo dalje, još nije gotovo... Hehehe... Biram Branka Uvodićaaaaa!
JA: Đizus, otkud si njega izvuko!
HL: Tako je! Kako DomoBranko osim sluha nema niti profinjen miris, a od kemikalija iz Babinog smjera štiti ga debeo sloj televizijske šminke koju koristi iako ga na istoj nema godinama, Baba nema šanse te ju isti tamburom koju je izvadio iz sakoa elementarno izmlati na mrtvo ime pjevajući "Širok šor...". Paf! Baba je u nokautu. Rezultat izjednačen!
JA: Moram taktiku promijenit. Ok, vadim Bijesnog Kontrolora!
HL: Kako on može protiv Branka?!
JA: Šališ se! Bijesni zna svaku epizodu "Diljem Lijepe Naše" naizust i tambura mu ne može ništa pa na DomoBrankov nalet uzvraća glavom na kojoj mu se tambura slama u ziljon komadića! Ali zato ima opaki bušač karata i živce na rubu koje mu je načela gospodična koja se vozi "samojednustanicumolimvasnemojteminaplatitnećuvišenikadmajketimajmunemenićešnaplaćivatidiutrikonjinojednašugava" te istim, bušačem znači, nalijeće na Branka te mu radi pirsinge po cijelom tijelu, počevši od Princa Alberta. Ovaj pada i krvari do smrti. Dos puntos za me! Da te vidim!
HL: Nisi loš, ali sad se spremi za veliki finale! Nakon Branka - Branka! Brankaaaaa Šepaaaaarooooović!
JA: Ive ti Robića!! ... Jel smijem ubacit još zadnji svoj lik da bude izjednačeno po masi?
HL: Nije baš po pravilima, ali ajde. Branka me još nikad nije iznevjerila.
JA: Baš si prijatelj. Ništa, vadim još onog Iritantnog Čiku s ratnim pričama i zaraznom kičmoboljom.
HL: Pih. Ajde napadni!
JA: Ok, dakle, kombinirani napad Bijesnog Kontrolora bušačem s lijeve polutke i Dede s desne polutke s pričama kako su četrestreće on i Boško Buha zubima razvaljivali bunkere i mitraljeska gnijezda, istodobno vukući Brankicu za rukav prenoseći joj sve moguće bolesti kičme, leđa i kostiju.
HL: Zirou points, stari. Branka odbija napade!
JA: A? Može se to?
HL: Neg šta! Kako joj je ispod kože sloj masti kao u prosječnog odraslog morža, bušač nema utjecaja, a pošto nema kičme i Deda se uzalud trudi. Na dedine ratne priče uzvraća vadeći papir za zadaćnice, onaj s crtom sa strane, iz znojnih joj njedara, te kreće čitat svoj zadnji lirski uradak na temu spašavanja punoglavaca u potoku Črnomerec i utjecaju istih na globalnu klimu. Posljedica je kroničan san Kontrolora i Dede. Kontrolor čak pokušava sam sebe održat budnim bušeći si rupe po tijelu, ali ne uspijeva te i on zakrmi snom pravednika. što ista, pročitavši sve do kraja, koristi da bi ih obojicu pojela. S odjećom. Od glave. Taaa-daaaaa... Slatke li pobjede!
JA: Koji si ti manijak, majke ti! Sva sreća da moram sić s vlaka... Ali, mogu ti reć, nije bilo nezanimljivo.
HL: Svejedno. Lu-hu-ze-heeeer... Miiiii smoooooo prvaaaciiiii....
JA: Ajd tiho više. Idem ja dalje, a ti dalje gledaj svoje crtiće. Dijete malo. Zdravo.
HL: Jel ja to osjećam nekakav sportski jal? Nudim ti ri-meč kad god hoćeš. Papak gubitnički. Ajd bok.
Post je objavljen 28.01.2006. u 13:25 sati.