Čovjek se od pamtivjeka stavlja u poziciju kako da olakša život sebi i ostalima. Svako malo među takvim istraživačima iskrne osoba koja je iskusila neke veče propuste u odgoju, odnosno, roditelji nisu dovoljno ili su previše brinuli za njih. Kod takvih osoba uvelike je oštečen srčani meridijan, a to se očituje u jakim ego-reakcijama, odnosno, prije ili kasnije hipnotizira ih monetarna kletva i u želji da utaže neutaživu žeđ gaze sve pred sobom. U praksi to izgleda ovako:
Osvrnite se oko sebe kada kupujete u bilo kojem robnom centru, pogledajte koliko su iscrpljeni ljudi koji rade tamo, mislite da imaju izbora. 90% tih ljudi nema izbora ostaviti svoj posao. Moraju. Imaju kredite koje su digli da bi kupili školski pribor, televizor, škrinju, polovni auto... Za mene je to pakao. Sa grčem na licu pune police, kucaju kase, trude se nabaciti smješak, ali kad ih pogledate u oči, vidjet ćete njihov umor. Njihova djeca ih ne poznaju, šest dana u tjednu provode po 10 sati na dan u vražijem robnom centru. Dolaze kući , obave najnužnije kućanske poslove i nerjetko klonu u san, a djeca to sve gledaju. Ne žele komunicirati više sa njima. Otuđili su se. Institucija obitelji biva uništavana do kraja. Gadno je dok se mladi pobune, nemaju mudrosti. Da li ćemo preživjeti?
Post je objavljen 28.01.2006. u 08:54 sati.