I tako mi smo svi u govnima. I kada pomislimo da mijenjamo ove fuckin jadne živote zajebemo se! Svaki je prokleti dan isti. Ma i da ga idemo promjeniti, recimo picati s nastave što bi radili? Ili sidili u kafiću na kavi ili negdi bogu iza nogu da nas nitko ne vidi, i jel radimo što korisno, a isto se dosađujemo ko kad sidimo u školi! Mi jednostavno puštamo da rijeka života teče kraj nas. Čisto nas zaboli kad pomislimo na nešto pametno. I kad ožednimo, nagnemo se nad rijeku, progutamo neznatne dvi kapi i vrati mo se u prvobitni položaj. Pomišljamo na kupanje, jer vidimo negdje dolje niz rijeku da se netko kupa. A što postižemo s tim da samo mislimo, to treba i ostvariti. Možda umočimo prst, i przo se povučemo jer umislimo da je voda hladna. I izvlačimo se čudnim i nasve jadnim izlikama. Umjesto da se dignemo mi sjedimo ili najgore ležimo, promatramo rijeku i smijemo se budalama u njoj. I nashvaćamo mda se oni u njoj smiju nama. I dalje promatramo i išćekujemo, očekujemo, promatramo, promatramo i promatramo.... oćete se dignuti? Oćete li se napiti? Okupati? Išta učiniti s tom rijekom ili ćete i dalje sjediti i gledati kako život troši vas umjesto da vi trošite njega!!!
P. s. Pusa!!! Pozdrav svima koji čitate i komentirate, koji se pravite da znate i vi koji znate da je istina, svima koji dijele moje mišljenje, svima kojih zaboli ona stvar za sve ovo, svima koji me (ne)znaju i svima koji postoje!!!! :P
Post je objavljen 27.01.2006. u 19:33 sati.