Marketing
Esmeralda, djevojka sa nogama
Ležanje i žderanje pizza je zabavno. Ali zaključili smo da bi mogli još i vidjeti ponešto dok smo u Grčkama, te smo u rano jutro drugog dana dignuli guzičetine iz kreveta i pojeli ostatke pizze od večeri prije.
A onda nas je Grkov stric odvezao do nekog modernog i velikog shopping centra koji se inventivno zove The Mall. Šetali smo njime i proučavali dućane, kao da dućan nikad vidjeli nismo. Bilo je vruče i moja guzica se oznojila. Onda smo na zadnjem katu našli Virgin Megastore, pa smo ušli u njega. Megastore... ja doma imam više CD-a nego što ih je bilo u megastoreu. Ali barem smo Jay-Z i ja odigrali partiju nogometa na novoj i ekskluzivnoj igračoj konzoli Xbox 360. Ja sam pobjedio, iako nismo odigrali do kraja.
Momci oduševljeni The Mallom
Pošto smo se izuživali u The Mallu, otišli smo jednu stanicu vlakom do Olimpijskog kompleksa. Lijepo je tamo. Stadiončine, bazeni, dvorane, a većinu toga je konstruirao gospodin Calatrava, meni drag arhitekt. Kiša je padala, ali nas četvoricu junaka to nije sprječavalo u naumu da pogledamo sve što se nudi. Na kraju smo bili blago razočarani jer nismo mogli ući na olimpijski stadion, no, pomisao da ćemo uskoro jesti umirila je naša srca.
Ulaz u olimpijski kompleks courtesy of šjor Calatrava
Sjeli smo tako opet na vlak i opičili skroz do predzadnje stanice iliti jedne prije Pireja. A ta stanica je stadion Olympiakosa. Nadali smo se da ćemo moći ući na taj stadion, ako ništa drugo, ali i tu su nas razočarali. No, sišli smo u klupski dućan i kupili raznih dobrota za neke novce. A onda smo otišli do Pireja. Luka je to. I tamo ima brodova svakakvih. A mi smo otišli do ureda Grkove familije. I tamo u poznali bratića njegovog oca. Koji je omanja legenda ako se mene pita. Familija ga baš ne voli previše jer je ženu prevario sa njenom sestrom. A onda kasnije se rastao i oženio za sestru, koju je kasnije prevario sa njenom sestričnom. S kojom sad živi. On nas je odveo u jedan riblji restorančić. I naručio nam hrane mnogo. Škampe frigane, škampe kuhane, škampre na buzaru ali sa feta sirom unutra (probajte, zahvalit ćete mi kasnije), hobotnicu pećenu, salate razne, vina svakakva i još štošta. Ubili smo se kao djeca na sanjkanju. A onda smo otišli doma.
Legendarni Georgie sa junacima, nakon žderanja obilnijeg
Uslijedilo je par sati izležavanja, lokanja i buljenja u televiziju. Kad je došlo vrijeme da se spremimo i nađemo sa Tasosm, to smo i učiili, jer mladić nam je pripremao iznenađenje u vidu žderanja. Naime, obećao nas je voditi u restoran gdje ti meso serviraju na masnom papiru i gdje se jede rukama. Pravo mjesto za ljude kao ja, raj, reklo bi se. Uzeli smo taksi da nas odveze do nekud i onda tamo čekali Tasosa. No, mladić je u jednom trenutku javio da će kasniti, jer mu je netko ukrao auto. Stoga, smo mi sjeli u neki lokal američkog stila i tamo naručili pića, nadajući se da Tasos neće doći, jer tamo su u ponudi bili neki enormno veliki hamburgeri od kojih su nam srca zaigrala, a glad je postala još veća. No, ubrzo je Tasos javio da uskoro dolazi i onda je uskoro došao. Sa prijateljem ovaj put. Jednim krasnim mladićem po imenu Minas. Minas je jedno oko imao, a imao je i drugo, ali kao da ga nije imao. Glas mu je bio kao u najokorijelijeg navijača, a uspostavilo se da to i je. Osim što ima i neki posao s kojim poćinje u pet ujutro. Vjerojatno se tada otvara burza u Tokiu, pa zato mora biti tako rano na poslu,ne bi li mogao prodati i kupiti nekoliko dionica.
Minas, Tasos, junaci i mjesto gdje se jede rukama
No, kako god, odveli su nas Tasos i Minas do tog mjesta gdje se jede rukama. A ispalo je da Tasosu nitko nije ukrao auto, već ga je on parkirao ulicu dalje od mjesta gdje inaće parkira, pa se gospodin, jelte, zaboravio malo. Mjesto gdje se jede rukama izgleda kao što kod nas izgledaju meksički restorani. Sve je u drvu i veselo je. Sjeli smo za jedan okrugli stol i ubrzo je došao konobarčić i pitao što želimo. Mi smo mu rekli i par minuta kasnije, eto ti njega kako pred nas baca smotuljke od papira. Kad razmotaš papir, u njemu nađeš nekoliko komada spečene faširane mesine i krumpire. I onda počneš jesti rukama, a beštek imaš samo za salatu, makar i nju možeš jesti rukama, nitko se ne bi bunio. Obždrali se jesmo, bilo je vrijeme za zabavu. Minas nas je morao napustiti, te se ispozdravljao sa nama i na odlasku dobacio jedan veseli Gute Nacht!, sav ponosan, misleći valjda da nas je upravo pozdravio na engleskom. Ahhh, Minas... Tasos je rekao da se ide doma presvući i par minuta nakon nas je pokupio autom i odvezao, gdje drugdje nego u striptiz bar. Bila je to naša zadnja večer u Ateni i on je smatrao da nije fer da odemo iz Atene, a da ne posjetimo još jedan klubić. Pošteno. Odradili smo i to, a onda otišli doma. Sutra se putovalo doma. Atena je prošlo svršeno vrijeme.
Majko, kući ti se vraćam ja
Post je objavljen 27.01.2006. u 16:38 sati.