Poželite li ikada vratiti kazaljke na satu… dane na kalendaru?
…Ponovo proživjeti neki gotovo zaboravljeni trenutak…
…Vratiti ga samo da biste na tren ponovo proživjeli onaj osjećaj koji vas je obavijao svojom tišinom…
Nakon ovog ljeta mnogo sam puta poželjela ponovo proživjeti neke događaje…
Možda su bili potpuno pogrešni…
Možda su se dogodili u krivo vrijeme… na krivom mjestu… sa krivom osobom…
Možda jesu…
Ali danas, kada gledam na to bez alkohola u krvi… bez neke nepodnošljive zaluđenosti gotovo nepoznatom osobom… bez ikakvih iluzija…
Sada kada gledam na to očima one okrutne stvarnosti, shvaćam da se to moralo dogoditi…
Shvaćam da je to u tom trenutku bilo ispravno… koliko god se činilo krivo…
A bilo je krivo… zbog mog dečka… zbog njegove cure… zbog toga što se nismo poznavali dovoljno… zbog toga što smo i on i ja znali da nemamo nikakve budućnosti…
Žalim li danas zbog toga?
Ne znam…
Uzmemo li u obzir činjenicu da je to jedan od glavnih razloga što danas nisam sa osobom koju volim mogla bih reći da žalim…
Ali opet… to je bio on… noćima je zvijezdama po meni davao imena… nisam mu vjerovala…
Rekao mi je da bi me volio vidjeti u Zagrebu… rekla sam mu «Ne!»…
Želja mu se ostvarila… Vidjeli smo se…
Sreli smo se slučajno… na glavnom trgu… između toliko ljudi naletila sam baš na njega…
Znate… još je uvijek zgodan… jakoooooo…
Više nema kožu boje čokolade… jesen je izbrisala sve tragove ljetne preplanulosti…
Kristalići soli su davno isprani sa njegovih ramena…
Ipak sam zadrhtala kad sam ga ugledala…
Znate… cura mu je stvarno slatka…
Upoznao me s njom…a ja sam se suzdržavala da ne puknem od smijeha…
Koliko god je ta situacija meni tada bila smiješna, poslije sam shvatila da možda nije trebalo doći do nje…
Možda sam ga trebala sresti i upoznati se sa njegovom curom bez nekakve čudne kombinacije grižnje savjesti, ljubomore i žaljenja…
Možda se neke stvari nisu trebale dogoditi… i onda bih je mogla pogledati ravno u oči… bez skretanja pogleda…
Bilo ga je čudno čuti kako izgovara moje ime držeći je za ruku…neobično osjetiti njegov poljubac na obrazu dok je ona stajala kraj njega…
Nisam bila ljubomorna na nju u tom trenutku jer ga ja ne želim za sebe…
Bilo mi je žao te cure… jer mi se ljubazno smješkala govoreći kako joj je drago što je napokon upoznala tu famoznu curu o kojoj je njegovo društvo pričalo nakon povratka s mora… a ja sam bila ona koja je u mraku krala poljupce dečka kojega je voljela…
Bilo mi je žao jer sam znala da nisam bila jedina koja je tog ljeta to radila… i jer mi se ona naivno smješkala čvršće stišćući njegovu ruku…
A on… gledao me ravno u oči… dok mu je na usnama titrao onaj dvosmisleni zavodnički osmjeh…
Znao je na što sam mislila u tom trenutku…
Znam da je znao…
Gledajući ga u oči, slušajući zvukove tramvaja i prolaznika ponovo sam u mislima odšetala do one noći na trampolinu… i glasovi svih tih ljudi oko nas polako su se gubili u šumu valova… svjetla grada su se sve više udaljavala sve dok nisu postala tako malena… tako daleka… poput onih zvjezdica koje je nazivao po meni…
Bio je tamo…
Srela sam ga u mislima… iako je stajao ispred mene držeći je za ruku…
Znala sam na što misli…
Shvaćajući ironiju ove situacije negdje kroz šum valova čula sam njegovo pitanje koje me vratilo u stvarnost… «Di ti je dragi?»…
Dok sam ja govorila kako smo nakon mora prekinuli, znala sam da sam mu upravo priuštila jednu veliku pobjedu…
Iako smo za to znali samo ja i on… Pobijedio je…
Stajao je ispred mene grleći osobu koju je volio… koju je bio spreman ostaviti zbog mene…a ja sam ga odbila…
Ja sam stajala sama… sa novom frizurom… svjesna da izgledam bolje od njegove cure…da se ne hihoćem tako glupavo na svaku rečenicu poput nje…
Svjesna da on voli nju… da drži za ruku osobu koju treba držati… onu pravu…
Stajala sam među gomilom ljudi… i osjećala se usamljenije no ikada u životu… jer sam znala da to što izgledam bolje od nje ne znači baš ništa… jer sam znala da me moj bivši nije volio zbog toga što imam dobru frizuru…
Shvatila sam da on nikada ne bi mogao biti onaj pravi… jer sam ja svog pravog već imam…iako više nisam s njim…
Zatečena činjenicom da ona i dalje stoji kraj nas shvatila sam da je sve ono bila samo iluzija…
Savršena iluzija… ali ipak samo iluzija…
Imali smo samo to ljeto…
Ono je prošlo i malo je toga što ga može dozvati natrag…
Slučajan dodir njegove ruke na mojoj dok smo se gurali prema tramvaju izbrisala je ona… naivna priglupa djevojčica koju je on volio… i ona je voljela njega…
I dok mi je ona neprestano hihoćući pričala kako ga je sad vukla sa sobom u shooping da joj nosi vrećice poželjela sam za njega nešto bolje…
Ipak… Tko sam ja da ocjenjujem ljude na temelju izgleda i par izgovorenih rečenica?
Bez obzira na to što je cijela situacija u stvari bila tragična, ona je u ovoj predstavi glumila glavnu budalu…
Jer smo ja i on znali nešto što ona nije znala… što vjerojatno nikada neće saznati…
A ona, trepćući svojim smeđim okicama, izvaljivala je najsmješnije rečenice koju sam čula u životu…
«Čuj, baš mi djeluješ ovak simpa na prvi pogled… Hi, hi… I meni je tvoj bratić fakat super… Hi, hi… Ja ga stvarno obožavam… Da, i svi oni čitavo vrijeme pričaju o toj Novalji i o tebi…. Hi, hi… I meni je tak žao kaj nisam išla sa svojim micekom (!!!) jer me starci nisu pustili… Pa sam mislila ono… Hi, hi… da odemo jedan dan svi skupa na cugu i tak… da se malo bolje upoznamo… Hi,hi…»
Okrenula sam glavu prema prozoru i zagrizla usnicu kako se ne bih nasmijala…
On joj je, očito već lagano naživciran, rekao da ne bude dosadna…
U tom sam trenutku poželjela reći… «Da, stvarno bi se mogle bolje upoznati…» samo njemu u inat…Ali nisam…
Nasmijala sam se, rekla da nemam baš vremena za kave i da mi je drago što smo se vidjeli…
Ona je dodala da joj je jako drago što smo se upoznale i da će natjerati «svog miceka» da mi jednom pošalje poruku pa da ipak odemo van kad ću imat vremena…
«On nema moj broj, a nemam ni ja njegov… Mislim da mi se slučajno izbrisao…», rekla sam ironično mu se smješeći…
Da, slučajno…
Dok su oni izlazili iz tramvaja prešla sam prstima preko tipki na svom mobitelu…Tamo negdje su se još nalazili njegovi otisci…od onog dana kada smo jedan drugome izbrisali brojeve…
Možda sam ipak ja pobjedila…
Možda se zato još jednom okrenuo izlazeći iz tramvaja…
Nije niti važno tko je pravi pobjednik u cijeloj toj priči…
Nije važno… i nikada nećemo saznati…
Post je objavljen 27.01.2006. u 00:58 sati.