Sve što imam,
propalo je djetinjstvo...
Napuštena mladost...
Pusti snovi, i nemoguće želje...
Zašto su neke stvari tako teške, zašto krv nije voda,
i zašto su mi želje toliko daleko? Toliko neostvarive?
Zašto boli svaka uspomena, zašto moje suze teku svakoga dana?
A stvarno ne znam...
Da bar mogu otici, daleko.... Daleko prema suncu da ne vidim mrak...
Da živim pod zvijezdama, uz rijeke i potoke...
Da živim u planinama...
Gdje nema nikoga, gdje nema ničega....
Samo ja i ... I jedna osoba...
Ne tražim puno, čak mi ni to nisu želje.... Ali opet boli, jer daleko su snovi...
Vječnost je do ispunjenja želja... :(
Post je objavljen 26.01.2006. u 22:37 sati.