Kopajući od dosade po kompu...naletim na blog od dragog kompe (evangelius)...
Inače mi ide na živce kad ljudi govore "znam kako ti je"...znaš kurac!!!
Al poznata mi je njegova situacija...i samom mi je odprilike tako...
Mrzim bit doma pa svako slobobno vrijeme iskoristim za "bijeg" u Zagreb.
Ekipa je u kurcu, pa sam večinu vremena sam u svom mračnom kutku,
slušam Iced Earth i smišljam pjesme, a u metropoli je ekipa zakon.
Al i to je nažalost postalo tmurno...
Kao što je evangelius pisao o našem pokojnom prijatelju,
ubija me pomisao da ga više nema.
Nema minute a da ne pomislim na njega, volio sam ga ko rođenog brata,
odrasli smo skupa, svakakva sranja prošli, ništa više nije ko prije.
Ne veseli me pomisao na nedjeljne tekme...uuu...obožavali smo ić na Maxić!
Gdje god da dođem, sve je tako prazno,znam da moram ić dalje...al...
nemam volje!
Društvo se trudi da me "digne", smijem se, al u sebi tugujem, plačem, skrivam svoju bol.
Osjećam se usamljeno...hladno je ovih dana i tmurno je nebo, svi govore kako je ružno vrijeme,
a meni je sve to tako smirujuće.
Baš sam nedavno bio u parku, otišo sam na našu klupu...popit pivu...
uuu kolko je tamo uspomena, pijanki...ljepo vrijeme, ružno vrijeme,
uvijek smo visili u tom parku...sada...
Sada je prazna klupa, nema ko da luduje u našem parkiću.
Pun je...a opet tako prazno...
Post je objavljen 26.01.2006. u 20:37 sati.