Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svjetionici6

Marketing

Povijesni izvori o Palagruži

Ime Palagruža došlo je od grčke riječi "pelagos", što bi značilo otvoreno more, odnosno pučina. Zaista, ova skupina otočića i strmih hridi nalazi se upravo tamo, na otvorenoj pučini, usred Jadrana, izloženi na milost i nemilost vremenskim nepogodama, koje tu znaju biti zaista strašne.




Arhipelag Palagruže sačinjavaju dva otoka, Vela i Mala Palagruža; tri otočića, Galijula, Kamik od Oštra, te Kamik od Tramuntane; te petnaestak hridi, Gaće, Baba, Pupak, Volići, Cufi, i dr. Svjetionik je smješten na najvećem od navedenih, Palagruži Veloj, na okomitoj stijeni, najvišeg vrha Castello. Otok je visok 100 m, dug 1400, a širok 300 m. Od Sušca je udaljen 23 Nm, do Lastova 32 Nm, Komiže 40 Nm i Splita 66 Nm.





Arheolozi svojim marljivim radom iz godine u godinu slažu sve jasniju slagalicu života na ovim hridima, a prvi među njima je bio Carlo de Marchesetti, koji je prilikom izgradnje svjetionika zabilježio i prve zapise o arheološkom nalazištu. Od tad do danas, ovo otočje se pažljivo i sustavno istražuje.
I prije svjetionika, Palagruža u svojoj povijesti bilježi stanovnike na svom otočju, važnije događaje, te pomorske i ribarske bitke oko ovog strateškog prostora i sl. Iako se na prvi pogled čovjek zapita tko bi normalan ovdje poželio provesti neko vrijeme; dokazi govore suprotno tome – na Palagruži su ljudi bili, još u 6. tisućljeću prije Krista.
Ovdje je pronađeno oružje i oruđe iz vremena neolitika, za koje se vjeruje da je bilo namijenjeno Dalmaciji. Pretpostavlja se da su njihovi izrađivači povremeno dolazili i ostajali na ovom otoku, a svoje radove slali na obalu.



Prvi spomen Palagruže pripada vremenu grčke dominacije nad Jadranom, kada se ona navodno spominje kao Diomedov otok. U grčkoj mitologiji, Diomed je bio kralj Arga, koji je bio junak Trojanskoga rata, u kojem je slučajno ranio Afroditu, božicu ljubavi. Progonjen od njene osvete, slučajno je uplovio u Jadran. Tu je bio prepoznat kao božanstvo, u čiju je čast izgrađeno i svetište. Nigdje nije zapisano gdje se hram i nalazi, no danas se sa sigurnošću može i potvrditi taj donedavno neistražen misterij, jer su pronađeni predmeti iz 5. st. pr. Kr., a na jednom od njih je jasno grčkim alfabetom istaknuto Diomedovo ime. Talijani su u pokušaju da ostvare pravo nad pričom o Diomedu, na otočju Tremiti čak dali izgraditi i lažni grob, no nakon ovog arheološkog otkrića, njihova lažna priča jednostavno pada u vodu.



Iako su pronađene strelice i sječiva, nije se mogao imati uvid u to da je Palagruža ikad bila i bojno polje, sve do trenutka kad je otkriven i prvi ljudski kostur u kojeg je zabodena strijela, što svjedoči o nemirnim dalekim povijesnim zbivanjima. Na otoku je pronađeno i čitavo groblje, koje potječe još iz kamenog doba. Najnoviji dokazi govore u prilog činjenici da je Palagruža od ranog neolita bila nenaseljena ili neposjećena s nekim vidljivim tragovima, čak slijedećih 2500 godina.
Za vrijeme Rimskog Carstva na Palagruži se gradi hram, ali kako je Palagruža skupina izrazito strmih hridi, koje su izložene vječitom erodiranju, pretpostavlja se da se čitav hram jednostavno urušio u more, jer i danas su vidljivi tragovi odranjanja i najvećih stijena u morske dubine. To je otežalo pronalazak lokacije toga hrama, za kojeg se danas samo može pretpostaviti, gdje je točno bio.





Daljnja istraživanja potvrdila su rimsku prisutnost na otočju kroz čitav period Rimskog Carstva. Pronađeni su čak i ostaci građevina s mramornim zidovima, te podnicama ukrašenih mozaicima, pa se pretpostavlja da je tamo bilo i svetište. Jedan natpis, pronađen u Saloni govori u prilog činjenici da je na Palagruži možda bila uspostavljena i svjetioničarska služba u to vrijeme, zbog čega je tamo konstantno boravila vojna posada. Zbog intenziteta prometa između dvije obale Jadrana, taj podatak ne bi trebao nikoga iznenaditi. A zbog strateškog značenja Palagruže na sredini Jadrana, vojna prisutnost je bila imperativ.



Jednom se prilikom i tadašnji papa Aleksandar III. tu iskrcao, kad je 1177. godine putovao za Veneciju na pregovore sa Frederickom I. Barbarossom, tadašnjim carem Svetog Rimskog Carstva. Naime, 9. ožujka, na Čistu srijedu, prolazeći sa svojom flotom ovim područjem, bio je oduševljen ljepotom Palagruže, te se poželio tu nakratko zaustaviti. Večerao je na manjoj visoravni Palagruže Male, koja od tada nosi naziv Papina njiva. Nakon ovog događaja, flota od deset galija je odjedrila put Visa, Zadra, pa Venecije. Dokumenti, koji svjedoče o ovom događaju, ne govore o stanovništvu na otoku. Do tog trenutka Palagruža se u izvorima ne spominje još od kasne antike.



Prevlast nad ovim otočjem je oduvijek bila stvar gospodarskog ili strateškog prestiža. Naime, ovaj akvatorij je vrlo bogat ribom, pa su se za njega sporili talijanski ribari s poluotoka Gargano, otočja Tremita, te naših otoka Lastova, Visa, te Hvara. Također, u blizini otočja su se odigrale i mnoge pomorske bitke, vođene za prevlast nad Jadranom. O tome, pak, svjedoče i brojna podvodna nalazišta, od kojih je većina kod Galijule, gdje su pličine najveće. Galijula, hrid tek milju južno od Palagruže, opasna je i danas za pomorce jer je golim okom jedva vidljiva upornom promatraču, koji će prepoznati pjenu mora kao znak da se tu nalazi hrid.



Napomena: Ovaj tekst je nešto skraćeni oblik onoga što je objavljen u 8. broju tiskovnog izdanja časopisa "Morsko prase", istog autora. Čitav tekst možete naći tamo, a sva autorska prava su zadržana, sukladno Zakonu o autorskim pravima!

Post je objavljen 26.01.2006. u 17:03 sati.