Tijekom dva stoljeća svoje povijesti, otkad se se slobodili od kolonijalne vlasti Španjolske i Portugala (koje se pak golemim količinama opljačkanog američkog zlata i srebra nisu obogatile, nego upropastile, i omogućile uzlet kapitalizma u Nizozemskoj i Engleskoj!), Latinska Amerika bila je Kontinent pučeva, kako je glasio naslov jedne knjige, izdane 1970-ih godina. "Popio tekilu, skupio gerilu", kako kaže jedna pjesma – tako je to išlo iz generacije u generaciju, bez smisla i nade. Brzo su se smjenjivali diktatori, još brže predsjednici, koji su uglavnom i sami vladali kao diktatori i gotovo nikada nisu bili smjenjeni na izborima. Do 1980. (ne da mi se sada tražiti novije statistike), bilo je ukupno oko 500 uspjelih državnih udara. Haiti je imao 37 diktatora, a Salvador 127 predsjednika vlade.
Nikakako se kontinent nije uspijevao izvući iz začaranog kruga feudalne društvene strukture, moćne vojne oligarhije (vojska je prvenstveno bila sila za unutarnje obračune, a ne za obranu države od vanjskih prijetnji), okrutnosti pobuna očajnih bjednika, gerile koju je bilo teško razlikovati od bandita, policije koja je bila u službi bandita na malo višim položajima, te bezobzirnog pritiska moćnog sjevernog susjeda, koji je mnogo puta direktno poticao i organizirao državne udare, kada im neka vlada ne bi bila po volji.
Danas, gle čuda iznenada, nazivaju Latinsku Ameriku "kontinent ljevice", pa tako i na meni dragom blogu anarhista i radikalne ljevice ]liganaroda. Objavili su u posljednjih mjesec dana dobre tekstove o Zapatistima, indijanskim revolucionarima iz meksičke pokrajine Chiapas, pa o novom predsjedniku Bolivije Evi Moralesu, još jednom indijancu, koji je imao muda reći notornu istinu da je George W. Bush opaki terorist, te nešto o drugima.
(Najme kaj? Moram vam priznati, ja Knez ovoga svijeta: Juraj Grmić je naravno moj čovjek, kao i velika većina onih, koji su uvjereni da ih osobno Bog nadahnjuje da uništavaju svoje neprijatelje, jednako kao i Osama i njima slični. I imaju pravo da ih nadahnjuje Bog, jer nadahnjujem ih ja Sotona, koji jesam Bog, koji sam četvrta osoba Božja. Volim zadobivati njihove duše, ali to je tako lako, nikakav izazov! Ja, Sotona, Protivnik, također sam i Lucifer, Lučonoša, onaj koji vam donosi luč istine, pa makar to bila skromna istina sa malim "i", a ne ona veličanstvena, svespaljujuća Istina moga Oca, kojoj vas podučava Sveta Majka Rimska Crkva. Ja, koji sam Lilith u svojoj ženskoj inkarnaciji, volim se i razmetati, volim slavu, volim da se za mene čuje i zna. I zato volim, da se istine govore. A naškoditi mi ne mogu, jer Laž je moćnija od Istine. Zlo razdire samo sebe, ali se i uvijek rađa iz samog sebe.).
Inače, preporučam za čitanje i tekst Inoslava Beškera, novinara koji se i u "mračno doba" proteklog desetljeća nije libio javno napisati, da je ljevičar, u Zornjaku.
Svojedobno je jedan desničar ogorčeno konstatirao: It is cool again to be comunist. A danas, gle čuda, pitaju se zabrinuto, Zar je i papa postao komunjara!?
Za Evu Moralesa prvi put se u svijetu više čulo ujesen 2003, kada su u Boliviji započeli krvavi okršaji zbog odluke tadašnje vlade da prodaje prirodni plin Mieksiku i SAD, pod vrlo nepovoljnim uvjetima, u interesu krupnog kapitala i uskog sloja dobrostojećih Bolivijaca, ne pokušavajući da svoje prirodne resurske iskoriste za dobrobit siromašnih seljaka. Bilo je stotinjak mrtvih u sukobima. Evo Morales, tada zastupnik u parlamentu, bio je, iako ne posve otvoreno, na čelu pobunjenika.
Morales zastupa interese proizvođača koke, koji stoljećima proizvode tu biljku, koja služi kao blagi anestetik, čije lišće tamošnji indijanci žvaču tisućeljećima. Pomaže u savladavanju boli i umora. Ima, naravno, štetnih utjecaja kao i svako sredstvo za umjetno mjenjanje raspoloženja, ali ne više od nikotina ili alkohola.
Koku npr. redovno koriste indijanci iz naroda Quechua i Aymara, iz najvišeg grada na svijetu, Potosija, radeći u rudnicima srebra i kosritra na planini Cerro Rico iznad grada (grad je na 4100, a vrh planine na 4780 metara nadmorske visine). Španjolski su osvajači osnovali rudnik i grad u XVI stoljeću, koristeći indijance kao robovsku radnu snagu. Radnici se danas svakoga dana pješke penju na planinu, rade bez pomoći strojeva ili čak životinja, eksploatirajući žile na većim visinama, ne tako bogate kao one niže, koje su iscrpljenje. Bez koke, ne bi izdržali napor. Dnevna zarada je oko jednog dolara, a prosječni životni vijek rudara 48 dolara.
Zapadna je industrija pak iz lišća koke izdvojila alkaloid kokain, daleko snažnijeg djelovanja, koji se, uglavnom kod bogataša koji imaju novaca da ga kupe, počeo koristiti kao droga. Pa su proglasili "War against drugs" i zabranjuje seljacima da uzgajaju biljku od koje su živjeli još prije dolaska Europljana u Ameriku, a ne daje im se nikakva alternativa, osim, doslovce, smrti od gladi, jer zapad će organizirati vojne udare protiv svake vlade kja bi, na način koji je čak i u SAD normalan, pokušati makar i blagu redistribuciju društvenog bogatstva u korist siromaha (isto je u sa makom u Afganistanu i opijumom u "zlatnom trokutu" u Indokini).
(Kakav prekrasan krug zla, koje se hrani sobom samim! Velika su djela moja!)
Evo, kada već spominjemo Boliviju. zadržat ću se na njoj, može neke zanimati, a drugi će možda, u gotinama kje dolaze, naletjeti na ovaj tekst kada traže podatke o Boliviji.
Godine 1945. indijanski domoroci osnovali su Nacionalnu federaciju seljaka. Pod njenim pritiskom, vlada izglasava povratak zemljišnih prava domorocima i legalizaciju sindikata. Značajna je mjera bila i legalizaciju tradicionalno sklopljenih brakova, čime je ugrožena moć gore spomenute Svete Majke.
Oligarsi organiziraju državni udar. Indijanci započinju oružanu revoluciju u Zapatinom stilu. Pobuna ruši oligarhe, ali vlast ne preuzimaju seljaci, koji nemaju obrazovanja za to, nego obrazovani urbani hispanizirani indijanci i mestici, ljudi obično konfuzni i rastrgani različitim silama koje žele pomiriti oko sebe, i unutar sebe samih.
Provode redistribuciju zemlje, nacinaliziraju rudnike (što prolazi relativno mirno, jer rudnici nisu više tako profitabilni, pa je Kapitalu sasvim prihvatljivo da se država i sami rudari o njima brinu, a oni otkupljuju srebro i kositar po cijenama kojima na globalnom tržištu mogu upravljati), ukidaju ropstvo (da, to je bilo tek 1960-ih!), potiču osnivanje kooperacije rudara i radnika.
Vlade su nestabline, razdirane i dalje gore spomenutim mehanizmima kaosa. Političari stvaraju konfuzne koalicije, i dalje se događaju državni udari. Indijanci se i dalje odupiru svakoj vanjskoj dominaciji, uključujući i ambiciozne pokušaje nadobudnih ljevičara.
Legendarni Che Guevara, koji je pokušavao organizirati gerilu u Boliviji 1965-1967, govoreći španjolski, jezik osvajača, i sa svojim urbanim marksističkim koncepcijama, nije uspio zadobiti podršku seljaka. Ostao je usamljen, sa šačicom pristaša, i bolivijski su ga vojnici lako uhvatili i likvidirali.
Nemiri su stalni, ali generalno, ipak, tijekom tih pola stoljeća, bilo je manje poginulih u borbama nego drugdje u Latinskoj Americi.
Indijanci žive u očajnom siromaštvu, ali ogorčeno brane onu slobodu, koliko god jadna bila, za koju su se izborili. Jedan povjesničar i politolog, u knjizi zahvale i isprike američkim indijancima juga i sjevera, zaključuje o njihovom izboru: »Oni su odabrali i drže se svoje osiromašene i nesigurne slobode, umjesto svoga osiromašenog, ali sigurnog ropstva.« (Riječ je o divnoj knjizi Indijanski darovatelji. Kako su Indijanci obiju Amerika preobrazili svijet, čiji je autor Jack McIver Weaterford, a izdao ju je MISL, Zagreb, 2003. Toplo preporučam za čitanje!)
»Slab je izbor među trulim jabukama«, pisao je veliki William Shakespeare! Tako je to bilo, i još uvijek jeste, za veliki dio stanovništva Latinske Amerike: nesigurna sloboda ili sigurno ropstvo, a bijeda u svakom slučaju.
Ima li nade za bolje? Eh, ne pitajte mene; nada nije moje područje! Ali, propast sustava moći danas bogatih i moćnih, o čemu pisah, recimo glede nafte, glede klimatskih promjena, pa i
glede love, ili rast novih moćnika poput Kine mogao bi, MOŽDA, otvoriti prostor za alternative, koje bi siromasima donijele nekakav napredak. Naravno, mogao bi im donijeti i strašan nazadak i masovno umiranje od gladi.
MOŽDA je moguće, s vremenom, razviti neke realističke ekonomske i političke alternative današnjem trijumfirajućem kapitalizmu. Na južnoameričkom kontinentu, u gradu Porto Alegre u Brazilu, pokrenut je i sastao se četiri puta od 2000. i World Social Forum.
Post je objavljen 26.01.2006. u 15:49 sati.