Marketing
Sunce na Brestovi
Jučer sam putovala poslovno u Pulu. Kako sam se trebala zaustaviti i u Labinu, išli smo "donjim", nekad, osim preko Učke, jedinim putem. I nije mi žao. Mada uglavnom mrmorim sebi u bradu kad moramo tuda, jer je duže i treba više vremena, jučer je bilo prekrasno. Hladno, da, ali sunčano. Kako opisati tu zlatnu boju mora... I u tolikoj količini...
Kad se prođe Mošćenička draga i dođe tamo oko Brestove i pogleda prema moru u pravcu Cresa, u mjesecu siječnju oko 13 sati, svo more koje se prostire pred očima je zlatne boje. I to se ne da usporediti s ničim. Poželiš tu silnu toplinu, unatoč temperaturi ispod ništice, nekako zagrliti.
Ja gledam u to savršenstvo, onoliko koliko mi moj već pomalo načet vid dozvoli, a da se imam vremena zaustaviti, mogla bih si tu dozvoliti da shvatim bit stapanja s prirodom,(ova sličica gore teško da može prikazati snagu te svjetlosti, ali može malo približiti, makar).Ali eto, to su uglavnom tek samo trenuci, jer naravno, žurimo stići na vrijeme u dogovoreni termin. A krenemo uglavnom u zadnji mogući čas.
Inače, kad se ide u Istru, ide se preko tunela na ipsilon, hvala Bogu. Obol brzini i užurbanosti.
Kad su nam ga tek otvorili, bili smo ushićeni kako sada svuda stižemo brže. Pa su nam "prostrli" i ipsilon. Pa stižemo još prije. Od Rijeke do Tamo, prelistaš naslove u Novom listu i - stigao si.
Dobro, ja govorim iz perspektive suvozača. Ali želim predočiti kako je to sada sve bliže i brže. I onda, kada tako, ponekad, krenemo starim putem, ponovno se oduševimo sunčanom ljepotom mora i otoka i Učke iznad svega. A što da kažem, kad već svi znaju da je Istra posebna priča. Kojim god putem, cestom, stazom da se krene, očima se pruža samo ljepota. Istarski se astronomi, (dragi moji ljudi, oprostite mi unaprijed), ljute na rasvjetu ipsilona, a meni, koja se u hladnoj noći vraćam kući, ta žuta svjetla u noći daju romantičnu notu, koja povlači sjećanja na neka davna putovanja. A dobro, žao mi je ptica koje ne razumiju tu svjetlost, žao mi je što ne mogu baš tu i baš sada promatrati zvijezde, i znam da je to poseban problem, ali cesta osvjetljena žutim svjetlom autoputa noću, ima nešto. Ima.
U sadašnjost me vrate sms poruke mog Najdražeg, koji se kroz njih pita gdje su mu roditelji i kada će stići kući. A možda samo računa koliko još vremena ima za svoje ekrane bez-da-mu-svi-gunđaju-da-to-pogasi-malo.
Uglavnom, oko 20 h svi smo na hrpi, svaki sa svojom pričom oko stola. Podgrijana maneštra od ručka, (skuhana jučer-za danas, btw). Ja, punih baterija svjetlosti Sunca sa Brestove.
A sutra je novi dan.
Najdraža je objavila priču koju sam jučer imala čast prva pročitati. Pa da ne bude da sam subjektivna, a želite pročitati, evo to je ovdje
Post je objavljen 26.01.2006. u 14:49 sati.