Marketing
>
Vjeverice su, ondje gdje ih ima, toliko svakodnevne da često zaboravljamo da su one zapravo divlje životinje. Žive na rubovima svih naselja, na selu su svugdje, a ima ih čak i u većim gradskim parkovima. Naravno, ondje gdje ima šuma i drveća. Poznate su kao izuzetno dobre penjačice i skakačice, a drveće je njihovo prirodno stanište
Vjeverice su izuzetno ljupke životinjice, a kretanje im je spretno i elegantno. Zbog toga ih većina ljudi voli promatrati. Kada se dvije vjeverice natjeravaju po krošnjama, to je tako zanimljivo da se - kada se ukaže prilika - može promatrati satima.
Kako su radoznale i brze često priđu blizu ljudima, no kako su oprezne nikada ne prilaze toliko blizu da bi ih se moglo dotaknuti, a kamoli uloviti. Tako vjeverice i ljudi žive kao dobri susjedi koji se međusobno uvažavaju, ali nikada ne posjećuju.
------------------------- OPASNA LOVINA
Jednom prilikom sam u šumici u blizini svoje kuće naišao upravo kada su neka djeca srušila sa stabla vjeveričje gnijezdo. Male vjeverice su se raštrkale po okolnim granama, a dvije-tri su pale na tlo u visoku travu. Nespretno su pokušavale pobjeći i skriti se među vlatima koje su im usporavale trk, a na koje se nisu mogle uspeti i izmaći. Nisam odolio kada mi se jedna našla u blizini i pojurio sam za njom. Uspio sam je zgrabiti. Mala vjeverica je oštrim zubićima bijesno počela gristi šaku koja ju je obuhvatila. Obuzet lovačkom strašću nisam je puštao. Trčeći sam je odnio kući i ubacio u praznu kutiju od cipela. Tek tada sam razgledao što mi je napravila od ruke. Bila je cijela krvava. Oprao sam ruku, dezinficirao je alkoholom, a tek tada sjeo i razmislio što ću s lovinom.
Izbušio sam otvore za zrak na kartonskoj kutiji, osigurao poklopac teškom knjigom i krenuo u potragu za starom krletkom za ptice koja je bila negdje u kući. Nisam je želio pustiti jer nisam vjerovao da bi opet mogla pronaći majku. Pored toga, želio sam je zadržati. Krletku nisam mogao pronaći, pa sam - kako mi je bio običaj - otišao odspavati poslijepodne sat vremena, a kutiju sa zatočenicom ostavio u kuhinji. Brinulo me što je životinjica djelovala tako divlje da mi se činilo da se nikada neće moći pripitomiti.
------------------------- PRIPITOMLJAVANJE NA BRZINU
Kada sam nakon poslijepodnevnog odmora unišao u kuhinju, dočekalo me iznenađenje. Vjeverica je pitomo ležala na podlaktici ruke moje bake, a baka je milovala drugom rukom, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Baka je ušla u kuhinju i vidjela kutiju na stolu. Podigla je poklopac i vidjela malu vjevericu. Prvo što je pomislila bilo je da mora da je gladna i žedna. Zagrijala je mlijeko, zagrabila ga kapaljkom za oči, pritisnula tako da je kapljica mlijeka izvirila s vrha kapaljke i ponudila vjeverici. Vjeverica je bez oklijevanja počela piti, a kada je popila dovoljno, nekoliko sadržaja kapaljke - bila je već pripitomljena.
Ulovljena vjeverica bila je upola manja od odraslih. Nahranjena i napojena bez straha je počela prelaziti s jednog ukućana na drugoga. Svatko ju je obzirno pogladio i to joj se očito vrlo sviđalo. Već drugoga dana ponašala se kao da je oduvijek u kući.
------------------------- PRIVRŽENI IZJELICA
Vjeverica se pokazala vrlo privržena ljudima. Većinu vremena što je bila budna provodila je zakvačena na prsima nekog od ukućana, s njuškom negdje između njegova vrata i ramena, a repom do pojasa, i taj ju je morao neprestano gladiti. Ako bi na trenutak zastao, ona je odmah srdito zakmečala i podsjetila ga da mora nastaviti. Od tolikog glađenja izgubila je dugačke kićanke na vrhovima ušiju, jedno od obilježja vjeverica koje im daje ljupkost, te su joj uši izgledale okrugle kao u svih njezinih srodnika glodavaca.
Uskoro smo otkrili da s njezinom prehranom nemamo nikakvih problema. Najviše je voljela orahe, lješnjake, bademe, koštice bundeva i slično, ali je jela i gotovo sve ostalo što jedu i ljudi. Dapače, nije bilo toga što nije željela probati. Kako je uskoro svima postala ljubimica, za vrijeme jela samo se šetala od tanjura do tanjura i iz svakoga uzimala po zalogaj. Bilo je zabavno gledati kako dugačkim prstima nalik na ljudske spretno barata s bilo čime što je ugrabila.
-------------------------- OPASNOSTI ZA RADOZNALICU
Vjeverice se bude vrlo rano, istovremeno s pojavom sunca. I dok su ostali još najslađe spavali, ona je već skakala svuda naokolo. Za vjevericu nema mjesta na koje ne može doći. U trenu se uspne uz zavjese, s njih skoči na ormar, sa ormara na starinski luster koji visi sa sredine stropa… Nema mjesta u koje se ne može zavući. Dovoljno je na trenutak ostaviti odškrinutu ladicu da se ona uvuče u nju, a zatim unutra, po prolazima za koje ni ne slutite da postoje, prelazi iz ladice u ladicu. Od nje se ništa ne može sakriti.
Problem s vjevericom je da sve voli grickati. Zubi joj neprestano rastu, kao nama nokti, i grickanje je način kako ih održava na poželjnoj dužini. U godinu dana, koliko je bila u našoj kući, ostavila je trag svojih zubiča na beskonačnom nizu stvari, od namještaja, preko knjiga, gramofonskih ploča, svega drvenoga i plastičnoga, do mnogih važnih ili skupih stvarčica, uključujući i papirnate novce. Sve u svemu, vjeverica u kući je nezaustavljivi štetočina.
Kako je beskrajno radoznala, što god se novoga pojavi u kući, ona mora pogledati. A za nju "pogledati nešto" znači gricnuti i okusiti. To je opasno. Zatekli smo je kako jede deterdžent, kako jede izgubljenu tabletu nekog lijeka, sapun... Tragove njezinih zubića nalazili smo na tubama tempera bojica, na drvenim šibicama s fosfornom glavama... Bojali smo se da će se otrovati.
Prekinuli smo je više puta dok je oglodavala električne kablove kućanskih aparata. Jednom smo je našli kako se sklupčala u prljavom rublju u bubnju stroja za pranje, našli smo je u posljednjem trenutku prije nego smo zatvorili bubanj i uključili stroj.
------------------------- TJERANJE IZ KUĆE
Sve u svemu, nakon godinu dana zaključili smo da je život u kući ta vjevericu poguban i da je kadtad nećemo uspjeti spriječiti da se otruje ili nastrada na neki drugi način, a da s druge strane pravi preveliku štetu. Odlučili smo je nagovoriti da se vrati životu divlje vjeverice.
Otvorili smo prozor i ona je kao mnogo puta ranije iskočila na krošnje u vrtu. Ali taj put smo zatvorili prozor da se ne može vratiti. Bilo je lijepo proljeće i računali smo da će se do jeseni priviknuti na život u prirodi.
Prvih dana je uglavnom provodila na granama u blizini kuće. Svakodnevno smo joj s vanjske strane prozora ostavljali hranu. Nakon nekoliko tjedana je počela izostajati i dolaziti tek svakih nekoliko dana, a onda se prestala pojavljivati.
Nakon dva-tri mjeseca došle su nam pred prozor dvije vjeverice. Našu smo odmah prepoznali jer joj još nisu izrasle kićanke na ušima. "Dovela prijateljicu!", obradovali smo se. Nismo znali je li nju dovela pokazati nama ili je njoj pokazivala gdje je ranije živjela.
Prošlo je vrijeme i kićanke na ušima su izrasle i više nismo mogli prepoznati među vjevericama koje su zalazile u vrt koja je "naša". Ali zato i danas s vanjske strane naših prozora uvijek ima poneki slatki zalogaj za vjeverice namjernice.
Post je objavljen 25.01.2006. u 23:25 sati.