Sveta Marijo, ženo od malo riječi, moli za nas koji neizlječivo bolujemo od mnogorječja.
Sposobni smo se služiti riječju, da misao više skrijemo nego otkrijemo, izgubismo osjećaj za jednostavnost.
Uvjereni, da bismo se potvrdili u životu, kako moramo govoriti i onda kad nemamo što reći, postali smo brbljavi i neumjereni.
Stručnjaci u tkanju paučine riječi nad ponorom "besmisla", često se sunovraćamo u crne zamke besmislica kao muhe u tintarnicu.
Nesposobni da uđemo u bit stvari, stvorili smo sebi baroknu dušu koja se služi izrazima kao štukaturom, vrtimo se oko problema ukrasima svoje književne lukavosti.
Sveta Marijo, ženo od malih riječi, moli za nas grešne, na kojih se usnama riječ rasprši u vir beznačajnih glasova bez ikakva smisla. Pretvara se u tisuću ljuski beznadnih naglasaka. Nastaje riječ, ali bez sadržaja. Ispunja nam usta, ali nutrinu ostavlja praznom. Pričinja nam se kao zajedništvo, a ne dostiže ni suvisli razgovor sa samim sobom. I nakon što izgovorimo mnoge riječi, čak otmjeno i sipajući, ostavljaju nam mučninu suhoće: kao likovi na kamenu žlijebu nekih izvora koji više ne daju vodu, a na kojih liku osta samo zgrčen podrugljiv izraz.
Sveta Marijo, ženo od malo riječi, koje nadljudska veličina lebdi u brzo izgovorenu drhtaju jednog "fiat", moli za nas grešne koji smo, između oporavaka i ponovnih padova, stalno izloženi trovanju riječima.
Štiti naša usta od beskorisnih nadimanja. Daj da naši glasovi, svedeni na bitno, uvijek izviru iz kruga otajstva i donose miomiris šutnje.
Učini nas, poput sebe, sakramentom prozirnosti.
Konačno nam pomozi da se, kratkoćom jednog "da" rečenoga Bogu, utopimo u nj kao u beskrajno more.
Post je objavljen 25.01.2006. u 20:33 sati.