Gle, ide lijepa kao noc kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepse od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umeksanom svjetlom raja,
Sto od neba ga dan ne prima.
Tek sjena jaca, manje zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
I blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaze slatka misao svaka
Svu draz, cistocu svoga stana.
S tog obraza i ceda snjezna
-Sto tiho je, a rijec ne gubi-
Smjeseci zbore i boja njezna,
Da njenu proslost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih ceznja,
A srce njeno cisto ljubi.
George Gordon Lord Byron
Post je objavljen 29.01.2006. u 23:42 sati.