Neku noć se vraćam doma nakon cijelonoćnog plesa, u ušima mi sviraju Incubesi. Odlučio sam ostaviti tramvaje u svome noćnome obilasku grada i prošetati po friškom zraku. Prolazivši prečacem kroz Srednjake i došao sam do starog igrališta pokraj vrtića. Tu stanem jer mi je prizor jako poznat jer sam dio djetinjstva proveo baš tu. No nešto mi je u toj cijeloj priči nedostajalo. Prolazim pokraj ljuljački, pokraj klackalica, pokraj tobogana i stanem kod pješčanika. Siđem u njega i pogledam gore te se sjetih što fali.
Tu je nekada stajala najveća penjalica od svih. Visoka nekih petnaestak metara, uska, sa jednim ulazom odozdo i jednim izlazom sa drugog kata, toboganom u pješčanik. Imala je četiri kata. Nekada sam se njenim prolazima s lakoćom provlačio, no prije dvije godine kada sam bio zadnji puta u njoj sam skoro zaglavio na svom najdražem, najvišem katu.
Raketa je napokon poletjela i sa sobom odnijela dio djetinjstva mnoge djece, ali i moje.
Post je objavljen 25.01.2006. u 03:47 sati.