Noć kao da je topla, ljepljiva mediteranska značajna noć, noć je koja to nije. Kao da je noć za pisanje a nije. Noć kao da je za mene da budem nešto drugo. Nisam nešto drugo, ništa drugo nisam.
Gleda me mojim očima iz knjige koju čitam dok ja pokušavam zaključiti jesam li šesta ili osma u ovom užasu i koja bih uopće trebala biti. Kakva? Zgrožena, nepostojeća ili neka treća?
Mislim o mami. Mislim o sebi. Mislim o svojim prijateljima. Mislim o tko je koga izdao. Mislim o zajedničkim smijanjima.
Ostajem na krivoj nozi... I sve je krivo, sve je nekako krivo...
Po tko zna koji put jasno je kako je lako napisati, kako jasnije zvuči, kako jednostavno, kako točno…. A, ne, neću ti dati da čitaš, ljutit ćeš se a ja ću na kraju biti nezadovoljna. Ove godine su me ipak promijenile, mučit ću se, pokušati nešto reći i nadam se tvom milosrđu kad sam se već prestala nadati tvom zagrljaju.
Hvala ti za to što si sinoć bila, iako vjerovatno nikad nećeš znati niti ima potrebe da znaš. Hvala ti da si bila ti kakva jesi (ili možda uopće nisi), takva u tom trenutku u mojim očima, pred mojim očima i da si pomaknula moju dušu prema očaranosti koja joj je toliko trebala.
Kako je lijepo samo zatvoriti oči i sanjariti o ničemu konkretnom i ne vidjeti čak prizore o kojima pišem, ne vidjeti ni lice ni tijelo o kojem možda pišem, nego samo zažmiriti i osjetiti ljepotu pod kapcima, na usnicama i u cijelom mojem današnjem biću.
Iako imam neki osjećaj da pretjeranost strasti ne može završiti dobro pa bih se opredijelila za varijantu u kojoj žena pojede svojeg ljubavnika, za varijantu u kojoj svi nastradaju.
22.siječnja 2005., kasno navečer, par minuta prije ponoći na svijet je došla riječ POSTSEKSUALNOST da na njemu obitava i raste, plodi se i množi i doživi, zajedno sa svojom roditeljicom, bivšom gospođom redateljicom, prihvaćanje i slavu kako u našem zapadnom društvu tako i kod braće raseljene cijelom zemaljskom kuglom a ako treba Valentina Terješkova pronijet će njenu slavu galaksijom kao i galaksijama far, far away.
Vaistinu se rodi!
I ne mislim sad samo na to što me dotična situacija pomalo vuče k gender studies kao jednom zanimljivom području proučavanja, ne, mislim na lijepu večer koju smo nedavno proveli zajedno, on i ja, vozeći se, šetajući i zastajkujući uz more. Kao nekada, poznato a tako novo zbog nove dimenzije, nove teme, zbog ljubavi o kojoj smo govorili i pokušali joj naći praktičnu primjenu ali još više zbog ljubavi koju ja prema njemu osjećam a ne znam jesam li mu, i ako jesam kad zadnji put, to rekla.
I'll never be anything I hate
Sve te više nalazim savršenom.
Post je objavljen 25.01.2006. u 11:31 sati.