"Uopće nisam romantična." reče ona jednog romantičnog predvečerja, u trenu kad je sunce zacrvenilo zapadno nebo.
Sjedili smo na rubniku ceste, jedno uz drugo, moja najbolja prijateljica i ja. Role su nam bile na nogama, promatrali smo prednje kotačiće kako se vrte kad lagano lupnemo kotačićem u kotačić. Vrtili su se lijeno, kako i priliči vrućem ljetnjem kasnom popodnevu...
"Isto tako, ne vjerujem u muško žensko prijateljstvo!"
Nasmijao sam se na tu njenu rečenicu. Najednom se moj pogled zamutio i vlastiti smijeh sam začuo kao da ga sanjam, a vrtnja kotačića zumirala se u mojim očima - osim te vrtnje ničeg drugog nije bilo! Samo za mene, upravo je počinjala predstava života:
Glavni junaci: ona i ja;
Mjesto radnje: kod muzeja Mimara;
Vrijeme radnje: nekoliko mjeseci ranije...
***
Rolao sam sa ovećom skupinom rolera, jurcali smo vamo tamo, priključio sam im se jer su bili veselo društvo. Nikoga od njih nisam poznavao ali godilo mi je voziti u skupini.
Taman smo odlazili od Mimare kad li mi se priključi dražesna mlada dama vrlo neobične, egzotične ljepote. Ta djevojka do sada nije vozila s nama, znači slučajni je namjernik i priključuje se grupi na isti način kao što sam se priključio i ja...
"Ti poznaješ sve ove ljude?" upitala je.
Bila mi je simpatična ali nisam navikao na razgovore - predugo sam već bio samotnjak, pravo čudo je bilo kako sam baš taj dan, "Prvi maj", odabrao da rolam sa bilo kim drugim osim sa Malim Igorom...
Pokušao sam joj se nasmiješiti ali sam znao da je moj osmijeh strahovito sličio osmijehu Limenog Čovjeka...onog iz Oza.
"Sve sam ih danas prvi put upoznao. Znam da je onaj crni Denis, plavi je Brušo, a onaj mali je Krešo. To je sve što znam o njima."
"A kuda idete?" upita ona.
"Ne znam, mislim do Inine zgrade."
Stigli smo do Inine zgrade, društvo je u međuvremenu negdje skrenulo. Nisam siguran da smo primjetili trenutak kad više nismo vozili s njima, samo smo najednom shvatili da smo sami. Cijelim putem smo šutjeli i to mi je savršeno odgovoralo.
"Kad zamisliš ključ, koji ti ključ prvo padne napamet?" - odjednom će ona.
"Uau, koliko pitanja!" pomislio sam.
"Interesantno pitanje." rekao sam.
"Zamišljam veliki starinski ključ od dvadeset centimetara, taj ključ otvara klijet." - toliko rečenica u svega sat vremena nisam izgovorio skoro dvije godine!
Djelovala mi je odsutno...progovorila je nekako sjetno, kao da joj prisjećanje o ključu budi neke bolne uspomene: "Ja zamišljam mali srebrni ključić, ali ne klasični."
"Što li joj to kvragu znači?!" upitao sam samog sebe ali nju nisam upitao ništa! Rolali smo već prema Jarunu i stigli na veslačku stazu kad li je ona opet probila tišinu:
"Ajmo se utrkivati do hangara!"
"Ajmo!" rekoh.
Pobijedila je. Ostavila me skoro kilometar na stazi dugoj dva kilometra. Jeste da su mi role bile u totalnoj komi ali ovo je bio gadan udarac na moju muškost. Sav usoptao došao sam do nje, ona je strpljivo čekala!
"Svaka čast!" odsoptao sam joj.
"Užasno si spor!" rekla je.
Došao je Mali Igor, moj najbolji prijatelj tada, čovjek sa kojim bih svakodnevno šutke vozio pet šest sati. Neko vrijeme smo se svi skupa vozili a onda je ona morala kući.
Otpratio sam je do tramvaja i mahnuo joj. Polako sam krenuo prema kući i potpuno je zaboravio...
***
"Ja vjerujem u muško žensko prijateljstvo." rekao sam. Sudio sam po sebi. Volio sam je i nisam niti jednom pomislio da bi među nama nešto trebalo biti.
U biti lažem, jednom sam to pomislio - bilo je to drugi put kad smo se sreli...
***
"Bok, ovdje Vlasta!" začujem vrlo mutno poznat glas preko telefona.
"Ti se mene možda ne sjećaš, rolali smo skupa prije mjesec i pol dana, a ja sam jučer na Jarunu srela Malog Igora i on mi je dao tvoj broj!"
Prstima sam prošao kroz kosu. Bilo mi je fascinantno da je netko nabavio moj broj nakon toliko vremena!
"Ahm da. Sjećam se!"
"Zovem da pitam jesi li za rolanje, nemam s kime rolati pa ako si za, možemo se vidjeti danas popodne, oko pet!"
"Ahm dobro!" - vrtilo mi se u glavi. Znao sam da sam neodoljiv, ali zar toliko?
U pet sati na Veslačkoj stazi tutnjio sam prema tribinama kad li sam ugledao nju, crnu točkicu u daljini kako mi se brzo približava. Bila je to ona - taj stil bih prepoznao i na satelitskoj snimci, nedavno sam cijelom dužinom ove staze gledao taj način vožnje, doduše s leđa, ali nisam mogao promašiti!
"Bok!" reče ona - "Zaboravila sam popiti antibiotik pa idemo mojoj kući a onda ćemo nastaviti rolati!" dovikne mi i protutnji kraj mene!
"Wow! Već me vodi k sebi kući! Sviđam joj se! Nije li to prebrzo? Jesam li ja lak muškarac?"
Opet sam prošao prstima kroz kosu i jurnuo za njom, ovog puta uspravno i gordo!
Jurili smo čitavom dužinom grada, duša mi je izbijala kroz usoptala pluća ali nisam se dao!
"Ako je ova bolesna, ja sam kvazimodo!" pomislio sam.
Gledao sam to lijepo tijelo i nisam vjerovao me tako 'suptilno' navlači. Napokon smo stigli, vozili smo skroz do Autobusnog kolodvora, prešli pola grada i došli pred njene dveri. Nasmijao sam se samom sebi u brk i ušao za njom.
"Mama, ovo je Ddadd!" reče ona!
Njena majka mi se srdačno nasmiješila i odmah se zabrinuto okrenula prema svojoj kćeri: "Dobro da si došla, zaboravila si uzeti lijek!"
Pet minuta kasnije moja nesuđena ljubavnica i ja jurili smo friškim lipanjskim popodnevom...
***
Ustali smo sa rubnika i krenuli. Šutke smo vozili. Sad smo se već viđali svakodnevno i uživao sam šutjeti sa njom. Kao da je jučer bilo kad sam joj objašnjavao da je super ako dvoje ljudi mogu šutjeti jer to znači da su opušteni, i da nemaju potrebu da nešto dokazuju drugoj osobi - nitko neće ispasti glup ako šuti.
Shvatio sam da me je ta djevojka opet približila svijetu. Gledao sam je kako elegantno vozi i licem mi se razvukao osmijeh. Limeni Čovjek je skoro posve nestao.
Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam želju da baš ja razbijem tišinu.
"Vlasta!" zaustio sam i ona se okrenula prema meni.
"Draga si!"
Kad sam to izgovorio nasmiješio sam se a osmijeh koji se raširio njenim licem bio je najljepši osmijeh mog života! Sunce je zašlo, spuštala se noć, ali mene je u tom trenu posve obuzela neopisiva toplina i zaogrnula me u svoj naručaj poput vrućeg vjetra.
Taj divni novi stari osjećaj širio se od srca i odjednom sam znao da sam opet živ! Pogledao sam u predvečerje, ispod jedne lampe stajala je silueta i mahala mi. Svakim zamahom udaljavali smo se od siluete, a ja sam znao tko mi to maše!
Bio je to Limeni Čovjek.
Vaš Ddadd
Post je objavljen 25.01.2006. u 02:02 sati.