Pregled posta

SOTONIZAM (ako imate živaca)

Zbog zainteresiranosti za ovu temu, ali i da što više objasim ljudima odlučio sam se napisati ovaj tekst. Za razliku od drugih tekstova, ovo neće biti muzički članak, tek cu pred kraj spomenuti neke eventualne veze s muzikom. Podijelio sam ovaj članak na dva dijela, tj. objasnit ću dva glavna ogranka (pravca) sotonizma, premda ih ima popriličan broj. Ovaj prvi sotonizam će biti tzv. neosvješteni, a drugi osvješteni. U daljnjem dijelu članka moći cete saznati najvažnije karakteristike i jednog i drugog. Također i neki dijelovi su iz Sotonističke biblije, dok neću pisati neke molitve prizivanja Sotone, zbog toga sto su poprilično dugačke. Eto toliko za uvod i da se napokon bacim na glavni dio.

SOTONIZAM I

Pojam sotonizam (satanizam) označava obožavanje demona, odnosno Sotone, a u uskoj je vezi s pojmovima poput okultizma, čarobnjastva i crne mise. Sotonizam je vjera, odnosno vjerovanje, nastalo isključivo iz ljudske razočaranosti Bogom koji nije ispunio svoja obečanja, niti ljudska očekivanja. Stoga se vjernici obračaju sili za koju vjeruju da je snažnija od sile Boga koji ne daje ništa osim praznih obećanja. Crna misa predstavlja osnovni ritual ovog vjerovanja. Svećenik koji vodi takav obred odjeven je u odoru nalik onoj kršćanskog svećenika koji vodi misu, osim sto nosi ogrtač od kozje kože, odnosno jareću glavu. Jarac je česti simbol Sotone i dovodi se u usku vezu s njim. Crna misa predstavlja parodiju kršćanske mise pri čemu se križ okreće naopako, molitve izgovaraju natraške, izvode se žrtvovanja, umjesto svetog vina u kaležu je krv žrtvovane životinje (ili osobe) ili mokraća, te se izvode ritualne orgije. U nastavku ću se jos jednom vratiti na crnu misu.

Porijeklo sotonizma nije posve definirano. Prema nekim izvorima smatra se da je francuski časnik Gilles de Rais jedan od prvih osnivača. Rais, koji je 1440. godine optužen i pogubljen zbog čarobnjaštva, kanibalizma i sadizma, i koji se prema nekim izvorima ubraja među tzv. “istorijske vampire”, svakako je jedna od prvih osoba koje istorija bilježi kao demonopoklonstva. Procvat sotonizma se dešava u Francuskoj za vrijeme kralja Louisa XIV. (17 i 18 stoljece). U Lingurgu su djelovali u drugoj polovici 18. stoljeća vrlo surova grupa sotonista (nazivali se “Jarci”), a koji su održavali obrede crnih misa, popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Preko 400 pripadnika ove skupine bilo je uhvaćeno i obješeno, ali oni ipak nisu nestali sve do 1780. Prva knjiga o sotonizmu “Grimore of Honorious” stampana je u 17. stoljeću, mada je najvjerovatnije puno starija. Tu su skupljene sve upute za održavanje crnih misa pomoću kojih se priziva demon. Dolazi do pravog buma sotonizma i održavanja crnih misa koje obično vode iskvareni svećenici koji na misama održavaju orgije i seksualno-magicne orgije. Takvi rituali bili su najćešce u Francuskoj i odvijali se pod pokroviteljstvom ljubavnice Louisa XIV, madamme de Montespan, a održavao ih je okultista La Voistin i svećenik Abbe Guiborg.

Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se u 19. stoljeću u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan koji je bio vođa ogranka karmelicanske crkve i navodno je prakticirao crnu magiju i žrtvovanja djece. Sirenju novog vjerskog poretka stao je u kraj 1848. Papa koji je izopćio ovaj red i njegove sljedbenike. Osnivač ovog ogranka, Eugene Vintras, optužen je za izvođenje crnih misa koje je vodio gol, masturbirajući za vrijeme molitve za oltarom, te za homoseksualnost. Boullan je skupa sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom Adele Chevalier, pobjegao iz samostana, izrodili su dvoje djece, a Boullan se specijalizirao za istjerivanje demona metodama koje su uključivale i mješavinu ljudskog izmeta i hostije koju je opsjednuta osoba morala progutati. Na jednoj od crnih misa žrtvovao je i jedno od svoje djece. Vjerovao je da se prvobitni grijeh Adama i Eve može iskupiti samo upražnjavanjem seksa s inkubusima i sukubusima, odnosno seksualnim demonima. Stanislas de Guaita, inaće pripadnik njegove grupe, autor je djela “Sotonin hram”, a bio je u stalnom sukobu s Boullanom, a neki smatraju da je i odgovoran za njegovu smrt (Boullan je naime umro od srčanog udara).

Početkom dvadesetog stoljeća slijedi nova era sotonizma koja se utjelovila u liku Aleistera Crowleya, poznatog kao oca modernog sotonizma. Međutim, mada je u njegovim učenjima očito obožavanje demona, posebno Sotone, on sebe nikad nije smatrao sotonistom, vec se deklarirao kao čarobnjak i okultist.

Najveci sotonistički pokret modernog doba započeo je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pod vodstvom Antona Szandora LaVeya (rođen 1930. u Chichagu) koji je 1966. osnovao Sotonističku crkvu u San Franciscu i čije je djelovanje privuklo veliku pažnju javnosti. U mladosti je radio u cirkusu kao krotitelj lavova, a to ga je iskustvo kako je kasnije i sam tvrdio, poučilo o postojanju unutrašnjih moći i magije. Slijedeće zanimanje mu je bilo to što se pridružio putujućoj skupini u kojoj je radio kao pomoćnik mađioničara. Radio je zatim i kao fotograf za policiju, ali je uznemiren nasiljem koje je vidio napustio taj poziv i počeo svirati pianino po raznim noćnim klubovima. U to vrijeme počinje pohađati razne tečajeve o okultnom u kojima ce naučiti mnogo o obredima koje su održavali templari, članovi Hellfire kluba, hermetisti, članovi Zlatne zore i Aleister Crowley; obredi su se LaVeyu izuzetno svidjeli pa ih je i sam počeo prakticirati. Ubrzo razvija vlastitu sotonističku filozofiju, prihvačajući demona kao prirodnu silu i pravu ljudsku prirodu koja je pozudna, sklona pretjeranom ponosu, hedonizmu i svojeglavosti, atributima zgog kojih se društvo razvija. Smatrao je da ne treba nijekati tjelesne potrebe, vec ih slaviti, a sve one koji se protive takvom poretku treba prokleti. Na Valpurginu noć, 30 aprila 1966. LaVey je obrijao glavu i proglasio se osnivačem Sotonističke crkve koja je vrlo brzo dobila veliki broj članova (na vrhuncu svog djelovanja čak 25.000), a njegova žena Dianne postala je visokom svećenicom Crkve. S vremenom je odbacio crne mise vjerujući da su zastarjele, reorganizirajući metode i koristeći za rituale enokijanski magični jezik koji je usvojio od Crowleya. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, LaVey se više-manje povlači iz vodstva crkve i počinje pisati, objavivši tako “The Satanic Bible” 1696, “The satanic Rituals” 1972, a treća je “The Complete Witch”, prva knjiga ove vrste objavljena u Europi.

Sredinom sedamdesetih, Crkva gubi veliki broj članova koji osnivaju novi sotonistički ogranak, Setov hram. LaVeyova crkva doživljava svoj novi procvat u osamdesetim, ali tada LaVey više nije bio aktivni član. Setov hram osnovan je također u San Franciscu, a štovali su egipatskog boga Seta koga nisu smatrali demonom već samo prototipom po kojem je osmišljen lik Sotone. Prema njihovom vjerovanju, Set kroz stotine generacija pokušava pripremiti ljude za novi stupanj razvoja, a vrijeme za to je upravo stiglo. Prethodila su mu tri najvažnija događaja: prvi se dogodio 1904. kad je Crowley primio “Knjigu zakona”, drugi kad je 1966. osnovana Sotonistička crkva i treći, posljednji, zbio se 1975. osnivanjem Setovog hrama. Po njima samo su članovi Setovog hrama trebali preživjeti tu promjenu poretka.



CRNA MISA

Za crnu misu, mada predstavlja osnovni sotonistički obred, ipak postoji vjerovanje da podrijeklo i priče o njoj potječu isključivo iz literature i legendi, čiji se korijeni mogu naći u srednjem vijeku kad su ljudi počeli kombinirati kršćanske rituale s magijskim. Prema nekim izvorima, danas poznati oblik crne mise razvio se tek negdje početkom 17. stoljeća s progonima vještica.

Ponekad sotonistički svećenik stavlja hostiju u vaginu žene s kojom ce imati spolni odos tokom mise, ili je odnos analan. Riječi molitve se citaju naopačke, od kraja prema početku. Svrha crne mise je svetkovina zla i obično za cilj ima bacanje uroka u proklinjanje, kao i oslobađanje tzv. energije nakon spolnih odnosa.

Termin “crna misa” prvi put se spominje u Engleskoj 1896, mada je posve sigurno da su se takve crne mise održavale i ranije, tokom sedamnaestog stoljeća. Najvjerovatnije su začeci crne mise nastali kad su čarobnjaci i magi počeli koristiti neke dijelove kršćanskih rituala da bi ih iskoristili za vlastitu magiju, a kako su u nekim slučajevim ciljevi bili zli, došlo je do perverznog okretanja katoličkih rituala. Ali ipak, crna misa, kao svetkovina Sotone i Antikrista, novijeg je doba. Najvjerovatnije su se održavale na francuskom dvoru i na okupljanjima engleskog Hellfire kluba, te na ruskom dvoru, a malo je vjerovatno da su templarskog porjekla. Crne mise bile su dio religijske prakse Sotonisticke crkve Antona Szandora LaVeya u Los Angelesu, a služile su ne kao parodija kršćanskog boga, jer LaVey nije u njega vjerovao, nego kao svetkovina slavljenje Sotone. Međutim, i u ovoj organizaciji crne mise vrlo brzo su odbačene, jer su okarakterizirane kao zastarjeli oblik štovanja.



NEKA ZNAČAJNIJA DJELA

Svakako najznačajnije djelo je “The satanic Bible” LaVeya. Zanimljivo je da su i svečenićka lica, posebice neki Pape zaslužni za majstorska djela sotonističke literature. “Grimoar pape Honorius” je jedna od tih knjiga, a govori o osnivanju kravljestva Sotone na Zemlji. Veliki je Papa Honorius II podigao spomenik i oltar sotonističkoj zajednici. I Njegov nasljednik, sveti otac Honorius III, zaslužan je za još jedno majstorsko djelo "Velika knjiga zazivanja sedam crnih anđela". Jedan učeni dominikanac, sv. Albert Veliki unaprijedio je sotonizam na Zemlji s knjigom “Čudesne tajne Alberta Velikog”. Od ostalih autora sotonističkih djala i okultnih izdvajaju se Papa Silvestar II, sv. Ciprijan, sv. Toma Akvinski, sv. Umbaldo… Također je i Biblija jedno do često upotrebljivanih knjiga sotonizma, a koriste se neki dijelovi (uglavnom Knjiga otkrivenja) koji se izgovaraju natraške. Iz domena oklutnog izdvaja se još jedna knjiga Pape Honoriusa “Honorijusova knjiga magije” , a odnosi se prema crnoj magiji i demonskim ritualima i vrlo određeno opisuje vrlo morbidne obrede.

Još jedna knjiga iz domena magije, okultizma i sotonizma ističe se od drugih. To je čuvena knjiga “Necronomicon”, za koju je još uvijek upitno da li uopće i postoji ili je samo izmišljotina poznatog pisca strave i uzasa Howards Phillipsa Lovecrafta. Po nekim izvorima knjiga uopće nikada nije postojala, nego su je napisali Lovecraftovi obožavatelji, po drugima knjiga stvarno postoji. Recimo da knjiga stvarno postoji; u tom slučaju napisao ju je tzv. “Ludi Arap” Abdul Alhazred krajem 730. godine naše ere. U knjizi se nalaze upustva za dizanje mrtvih, prizivanje drevnih i starih bogova sumerske mitologije pa i starijih, kao i ostala upustva crne magije. U suštini nema neke veze sa sotonizmom, ali neke sotonističke zajednice koriste ovu knjigu za neke svoje svrhe. Smatra se najstrasnijim i najmoćnijim djelom ikada napisanim. Poznat je jos i kao “Knjiga mrtvih” i “Knjiga crne zemlje”, a preporučava se ne igrati se s njegovim tajnama, jer protiv Necronomicona nema odbrane.

SOTONIZAM II

E, nakon što sam nadugo prošao kroz ovaj prvi vid sotonizma, da se jos osvrnem i na ovaj drugi. Za razliku od prvog nema toliko podataka, jer i ne teži toliko nekoj opširnosti i složenosti. Značajan je sukob između vjerovanja prvog i drugog, zbog toga se prvi i naziva stari ili neosvješteni, a drugi filozofski ili osvješteni, premda se ne zna točno koji je stariji i time originalniji. Ovaj osvješteni sotonizam se bavi izučavanjem unutrašnjih tajni i filozofijom (nihilizmom). Sljadebenici ovog sotonizma negiraju da vjeruju u Sotonu, ostavili su ga samo kao simbol, ali i zbog organske mržnje prema religiji. Na neki način ovo je filozofija koja donekle crpi neke misli iz sotonističkih djela, ali ponavljam odbacuje bilo kakva vjerovanja u Sotonu. Za razliku od neosvještenog koji čak i znaju izvoditi neke od svojih obreda, ovi su odbacili sve te obrede smatrajući ih smiješnim i maloumnim. Oni smatraju da je ovo njihovo vjerovanje neki vid ateističke religije, premda bi bilo pravilnije to nazvati nekom životnom filozofijom. Ne propagiraju nikakve zločine i izričito su protiv kriminalnih radnji neosvještenog sotonizma. Smatraju da se nasiljem ništa ne može postići već se samo time može jos vise učvrstiti i ojačati pogođena religija. Također smatraju neosvještene sotoniste luđacima, psihički poremećene osobe, a nerijetko i sarlatanima. U ovom vidu sotonizma ne bi trebalo postojati nekih organizacija iako se i ovi ljudi nekada znaju povezivati u neke zajednice, što su u ostalom i ljudi u praistoriji isto i radili.

Vjerovanje se bazira na nihilizmu i vjerovanju u sebe (često i izraz: sam si sebi bog), izražena je ekološka svijest. Danas međutim, i veliki broj neosvještenih sotonista skriva se pod plaštom ovih drugim i pridružuje se njihovim organizacijama. Često se zna i desiti da ti članovi naprave neko zlodjelo, i pri tome se svi mediji i svijet okome na one koji nemaju ništa s tim. Međutim, postoji i popriličan broj tzv. osvještenih sotonističkih organizacija koji pokušavaju pribaviti članove (tj. njihovu članarinu), a propovjedaju osvješteni oblik sotonizma. Ti su možda i najopasniji, jer nerijetko upravo i oni stoje iza nekih ritualnih kriminalnih radnji. Naravno tu su i neizbježni sarlatani kojima je cilj samo dići novac od novih članova.

Sve u svemu kako i vidite, najbolji način je ne pristupati nijednoj organizaciji, i već ako se slažete s načelima osviještenog sotonizma vjerovati u to bez učlanivanja u neke sekte ili organizacije koje mogu biti sumnjivog karaktera. Šta vam treba da vam još neko uzima i novac, a uči vas onome što i sami uz još manje ulaganja možete izvesti.

Naveo bi još i eventualne veze muzike i sotonizma. Neki rock i metal bendovi imali su očito inspiracije u sotonizmu, ali to ne povlači da su i sotonisti. Po nekim studijama katoličkih svećenika, skoro svaki drugi rock bend je sotonistički i traže neke skrivene poruke u njihovim tekstovima (evo nekih po njima od sotonistickih rock bendova: Black Sabbath, Deep Purple, Led Zeppelin, Alice Cooper,…). To je apsolutno besmisleno, ali poznata je ta “ljubav” crkve prema rock/metal muzici. Neki bendovi kao sto su Iron Maiden, Metallica, Judas Priest nalaze se na vrhu te liste sotonističkih bendova, a mislim da je svaki komentar na to i suvišan. U globalu crkva smatra čitav metal sotonističkom muzikom, iako zaboravljaju kršćanske metal bendove koji su se eto još i deklarirali kao njihovi.

Tamnu sjenu na heavy muziku bacili su svakako i istupi nekih metal bendova. Tako su se u Skandinaviji skoro takmičili neki black metal bendovi u tome ko će više ubojstava,a na kraju samoubojstava učiniti. Okomili su se i na stvarno simpatične stare, srednjevjekovne, drvene crkvice koje su nemilosrdno palili i oskrnavljali grobove. Ali optuživati metal muziku u globalu za to, totalna je besmislica. Skoro svi metal, pa i black metal bendovi su se ogradli od istupa svojih kolega koji su bili pod evidentnih utjecajima žestokih narkotika.

Sotonistički tekstovi su najviše zastupljeni kod nekih black metal bendova (Mayhem, Venom, Dark Funeral, Dimmu Borgir, Cradle Of Filth…) koji pored simbola i sotonističkoh imidža, ako ništa barem izgledaju kao sotonisti. Niko ne može znati njihova prava ubjeđenja kao ni iskrenost u propagiranju sotonizma i mržnje prema religiji. Sigurno je da je dosta pravih sotonističkih bendova, ali i bendova koji se samo tako predstavljaju i furaju taj stil.

Post je objavljen 24.01.2006. u 20:51 sati.