( - mom najdražem imenjaku - )
bilo ih je dvoje, i trčali su užurbano kao da kasne. prešli su preko ceste krenuvši tako prema najbližoj autobusnoj. nisam im zapamtio imena ali nisu ni toliko bitna kad bi ih ionako zaboravili nakon 2, 3 redka.
- «gdje idemo?» upitao je
- «saznat češ kad stignemo!» odgovara ne pogledavši ga.
autobusna je bila prazna a ubrzo su saznali i zašto. pogledao je ploču s rasporedom vožnje i shvatio da ovdje neče susreti bus tako uskoro.
- «jebi ga!»
predložio da stopiraju već kad im se tako žuri.
- «ali zašto žurimo?»
- «jer!»
- palac mi se već umorio od toliko glupih ljudi, pomislio je.
samo prođu ne obazireči se, ili gledaju ali kroz tebe. ima i onih lažova koji idu bilo di samo ne tvojim putem. Sve se to može očitati ljudima na licu. Često je to radio. Gledao prolaznike i pogađao njihov karakter, mišljenja, snove, život. Dok su čekali sretnika koji če imati čast da ih poveze prošla je starija žena s vrećicom punom namirnica iz obližnjeg dućana, za koju je pomislio da je imala jako aktivan seksualni život i kako je kao mlada imala triljon muškaraca, a i žena, pomislio je da je imala zabavan život, pun avantura i prijatelja, pomislio je kako se udala za najboljeg prijatelja iz djetinjstva i kako ima dvoje djece, uglavnom pozitivne misli, no međutim, nije se udavala, kao mladu su je vršnjaci odbacivali jer je bila «čudna», a zatrudnjela je tek sa 36 godina, otac je pobjegao čim je saznao a djeca su poginula u prometnoj nesreći između školskog busa i jedne bijele opel corse. Čekajuči tako, prošlo je 7 minuta kad im je napokon stao jedan mlađi muškarac, koji je više-manje izgledao kao prosječan alkos, vozio je plavog yuga i nije imao radio. Tišina. Pokušao je započeti razgovor, promrmljao je nešto o vremenu ali bezuspješno. Tišina. Navela ga je na razmišljanje. Sjedio je na suvozačevom sjedalu, pogledao u desni retrovizor i primjetio daj zadnja guma skoro ispumpana a onda je počeo sa uobičajenim, razmišljanjima što se tiče slučajnih prolazniku životom pojedinca, poočeo je pogađati. Prvo što je primjetio je velika pukotina na prednjem staklu, čak u obliku slova v. Bilo je totalno na desnoj strani tako da je pomislio da vozač to uopče nije primjetio, a zatim je vidio krunicu obješenu za gornji retrovizor i tako zaključio da je to jedan pobožni alkos. Auto je pokrenut na žice pa je pomislio da je ili lopov ili neki jadni elektromehaničar a na način na koji je auto smrdio, pomislio je da je prilično jadan.
približili su se cilju. Stigli su i izašli iz auta. Vozač auta nastavio je svojim putem. Krenuo prema svom frendu koji je dan prije, pijan, zaboravio auto. Nije bijo tako jadan, tako prilično jadan. Ustvari bio je sin političara, a takvi nisu jadni. Ali, za čudo božje, bio je dobar, zaposlio se unatoč bogatstvu, i to kao socijalni radnik. Stigavši do kuće svog prijatelja, izašao je iz auta, ali prije nego je zalupio vratima, vratio se unutra i sjeo za volan, pogledao u desno i primjetio veliku pukotinu na prednjem staklu auta. Dvojac je stigao. Zastali su ispred jednog nešto večeg objekta a onda je onaj znatiželjan upitao:
- «šta tamo idemo?»
- «da, tamo idemo!»
Post je objavljen 24.01.2006. u 16:44 sati.