Dakle, Sljeme... da... Prošlo puno vremena od tad, al što sad! :) Već sam si dosadna s tim ispričavanjima zbog zaostataka u uvodu, pa kao da sve mora biti na vrijeme.... jel? Tako da ću odmah prijeći na stvar... Uputili se mi bodrit naše djevojke skijašice na "Snow Queen Trophy", i iako su najavljivali da će biti ružno vrijeme i jaaako hladno, nije bilo tako strašno! Gore je već bilo veselih, pripitih i dobro raspoloženih navijača od kojih su si neki zaista dali truda i bili puno originalniji od nas ljenčina opskrbljenih zviždaljkama i T-com/Snickers balonima koje smo primili na licu mjesta. Iako sam na nekim blogovima i sajtovima čitala kako organizacija i nije baš bila na nivou ( a u samu organizaciju je bilo uloženo oko 20 milijuna kn ), meni je sve funkcioniralo baš kako treba! 5 000 besplatnih i finih porcija maneštrice ... Snickers čokoladice na svakom koraku... Djelatnici HGSS, sa svojim nosilima i potrebnom opremom vrijedno su obavljali posao i zbrinjavali one koji su pretjerali sa dozom alkohola ili se pak skliznuli plešući na Krumpirištu.
A na Krumpirištu stejđ na kojem su Connecti ( da, da, oni što pjevaju onu iznimno inteligentnu i poučnu pjesmu "Vuglji vuglji" sa Gobcem ) izvodili neku stvar " Ova mala je jee – beee – naa... Ova mala je... je – be – naaa.... itd. " koja me se i nije pretjerano dojmila... Nakon toga im se pridružili General Woo i Nered ( barem tako mislim... ), pa ide ona "Da mi kompa bude Mažuranić... " ... i još par hitova ne baš pretjerano dobro primljenih od publike...
Mi se polako kupimo prema stazi, gdje se već smjestila hrpetina ljudi. Najgore je kad stojiš na mjestu, zima sve više i više, nemaš gdje sjesti, svako malo odsklizneš prema dolje i nagaziš na nečiju nogu čiji ti vlasnik uputi opaki, mrzovoljni pogled.... i mislim si ja kako bi bilo nadasve divno kad bi sad sjedila u Platinum šatoru koji je bio smješten uz sam cilj... al eto, dragi moji, nisam mogla vjerovat, al za to se trebalo izdvojit 7 milja i 500 kn... pffff! Da 7 i po... Al ajd, to bilo rezervirano za high class face tipa Mesić, Bandić, Sanader itd. A njima i nije neki veliki problem priuštit si takvo nešto.
Mislav je ponio neku old skul trubicu i bio najglasniji navijač na našem djelu staze! Nakon što je Janica odvozila 1. vožnju... svi smo bili malo onako... a šta ja znam... od nje se uvijek očekuje samo najbolje, i čim malo zašteka, svi smo strašno razočarani. Al ajd, iskupila se ona kasnije, i to zaista spektakularno! :) A onda na red dolazi naša Ana ( da, divite se ovoj iznimno kvalitetnoj i nadasve preciznoj fotografiji na kojoj se bez problema razbire o kojoj je skijašici riječ... ;) ) Navijači na nogama , mi se deremo Ana Ana iz sveg grla, Mislav me od silnog uzbuđenja gura uz ogradu tolikom jačinom da sam skoro bez zraka ostala... A ja si vrtim u glavi kolko mora da ju boli noga koju je nabila par dana prije u Austriji... Al eto, na kraju ipak stigla do cilja, iako ne pretjerano zadovoljna plasmanom, ali nema veze!
Nakon što smo odgledali još i Niku, Mateu i Ivonu, postalo nam dosta hladno, a i gladni smo bili, i umorni... i Sanda zapela da idemo do Vidikovca, inače restorana tamo na vrhu u kojem su sve te skijašice ručale i odmarale se između 1. i 2. vožnje... Naravno, tamo se ne može bez akreditacije, al Sanda ko Sanda uspjela izmuljat čak 5 barba milicajaca sa nekom spikom: " Mi smo iz snowboard reprezentacije... bla bla, moramo na sastanak, hitno, hitno... " Ona je to recitirala svako malo kada bi nabasali na novu grupicu barbi u plavom koji bi nas ljutito odmjerili sa popratnim : " Ej, ej, ne možete vi ovuda! Ajmo nazad! " ... eh, ma, treba bit snalažljiv u životu! :) Tako se mi napokon popeli gore, i iako mi je bilo neugodno ( ipak, nije mi tamo ni bilo mjesto ), bila sam sretna što ćemo vidjet Anu... A i Janici sam lančić napravila zauzvrat, budući da je i ona mene razveselila nečim mnogo, mnogo! I lijep je lančić, makar meni, onako taman za nju! Onaj njen smajl sa isplaženim jezikom što ga crta po skijama i rukavicama... e pa lijepo on na pločici od Das mase i iza snježna pahuljica sa bijelom temperom nacrtana! I bubamara od Fima za sreću! I naljepnica na zvjezdicu koju je prikeljila na kacigu... :)
Pretoplo i preugodno nam bilo tamo da bi se opet vraćali na stazu i smrzavali... Pa smo 2. vožnju odgledali preko Tv-a... Vjerujem da ste gledali Janičinu vožnju u kojoj je odmah u startu ostala bez štapa i rukavice... baaa.... al pići ona dalje bez beda, udara golom rukom po kolcima! I zauzima 3. mjesto, te zasluženo osvaja ovo... Ma bravo Janice! :) Najviše mjesto na postolju zauzela je austrijska skijašica Marlies Schild... a Ana je na kraju završila na 25. mjestu.
Poslije smo išli do hotela " Tomislavov dom " gdje su skijašice bile smještene... Tamo je sve polako počelo vrvjeti dosadnim novinarima; svi su nešto zapisivali, snimali na diktafone, prčkali po svojim bilješkama i čekali da spaze koju poznatiju skijašicu te je zaskoče... Anu falabogu nitko nije zatlačio... i drago mi je što ( iako nije bila zadovoljna plasmanom ) nije bila sad u nekom strašnom bedu, inače nema običaj dramatizirat, i uvijek optimistično kaže: " Ma, drugi puta će biti bolje! " :)
**1.**2.**3.**4.**5.**6.**7.**8.**9.**10.**11.**


