Ponedjeljak navečer, samo jedan u nizu, ni po čemu poseban.
Klasična poza: noge na printeru, ruke na tipkovnici, na očima naočale, cigaret u pepeljari, jogurt pored pepeljare...
Odjednom me ulovi treskavica, nekakva neobična, ali ne pridajem joj pažnju, danas je ionako abnormalno hladno...
Primjetih da nešto nije u redu tek kad sam sa stolicom otklizala do sredine boravka, tresu se prozori, ja plešem valcer sa stolicom, a televizija klizi sa stalaže.
Ma šta koji k?
Nije valjda ...potres?
Zar tu, kod nas, u Hrvatskoj?
Ma ne, to se dešava samo u Afganistanu.
Manevrom kakvog posebnog specijalca preskočila sam stol i televiziju gurnula taman prije nego je uspjela u naumu da poljubi pod.
A onda šok na šok...netko kuca na vrata.
O jebem mu sunce žarko, ipak nije potres.
To su vanzemaljci, znala sam ja...očekivala sam ih kad tad sa svojom ogromnom letjelicom, dolaze po mene, sad će me oplodit pa ću rodit nešto sa 16 ruku i 7 pari ušiju.
Znoj mi se cijedi sa čela, grlo poskakuje u grudima (da, da, što se smijete, dobro sam rekla) dok lagano, kao kakav mučenik, koračam prema vratima.
A na vratima šogorica, blijeda kao krpa.
"Jel i tebe streslo?"
"Ma ne, to ti trese samo u prizemlju, mi na katu smo privilegirani".
Lol.
Tiji sjedi na krevetu i čupka tati kosu.
"Zlato, jesi osjetio potres?"
"Ne mama, milan sam, nisam se tleso".
Ok...neću ništa dalje pitat.
Mamalaz spava...dakle potvđena je moja teorija o tome kako ga ni topovi ni potresi ne mogu probuditi.
Khm...kao muškarci se brinu o svojim obiteljima i jatu?
Yeah right...:)
Dalmatinsko dite se prvi put streslo.
Mašala!
Post je objavljen 24.01.2006. u 01:09 sati.