Marketing
Štanglice pod snegom
Razmišljam već dva dana što bih napisala. Na naslovnici burna polemika. Tko kod se smatra ozbiljnim blogerom dao je svoj obol raspravi uvjeren da će baš on presjeći čvor, otvoriti oči svekolikom puku blogerskom, ukazati na jedino pravo rješenje (koje samo on zna), razmrsiti zavrzlamu i učiniti da mir opet zavlada nad uzburkanim nitima mreže blogerske. Skrušeno priznajem – ni ja nisam odoljela.
U mraku iza mojih prozora tuku se neki divovi nevidljivi, udaraju jedan drugog nesmiljeno, a promaše li, svoj bijes iskaljuju na zidovima kuća. Zadrhte tada i gorostasi poput mog nebodera, a ja osjećam da se ljuljam sjedeći pred ekranom. Čudan osjećaj, ali zasad ne i neugodan. Još ne paničarim. Pišem. Samo kratko, tek usput, želim napisati nešto o orahu, bademu i lješnjaku. Sve je jasno, ali ipak, da provjerim. Prevrćem malo papire, ma tu je dobri stari Google. I – upišem: orah. Desetak stranica, već na prvoj naslov koji će riješiti moj mali problem.
Ali, pogled mi privuče nešto slatko: orah štanglice pod snegom. Znala sam odmah da se tu ne krije tekst koji meni treba večeras. Znatiželja i želja da se malo odmorim natjerale su me da otvorim te stranice. I krenuh čitati. Sastojci, upute, sve precizno podijeljeno po poglavljima: tijesto, snijeg, izrada, sušenje, kalorijske vrijednosti… Negdje na polovici teksta javi mi se misao da sam tako nevjerojatno detaljne upute za izradu kolača već negdje čitala. U svakoj slijedećoj rečenici bila sam sve sigurnija da prepoznajem stil, tu potrebu da se do u tančine sve objašnjava uz blagu dozu humora koju možda samo ja vidim. Da, vjerojatno je samo ja vidim. Jer ja dobro poznajem onoga tko je pisao. Dobro sam ga poznavala. Nema ga već nekoliko godina. Podatci o autorima navedeni pri kraju teksta odagnali su posljednji tračak sumnje: o štanglicama je davno pisao moj tetak.
Nemam mnogo rođaka van Pule. S tih nekoliko ljudi s kojima sam u rodu, gotovo da i nisam u kontaktu. Životni tokovi razdvojili su nas, mi smo to prihvatili, jednostavno nismo ono što se zove velika složna obitelj. Dvije osobe pamtim kao svoje velike prijatelje, kao ljude od kojih sam nešto naučila, s kojima sam se voljela družiti kao dijete, ali koji su prerano otišli da bih s njima mogla dijeliti probleme svoje zrele dobi. To je moj djed s kojim sam za dugih zimskih večeri kartala u Podravini i moj tetak, svjetski priznati inženjer elektrotehnike, tetak koji je pisao upute o pripremanju slastica. Njega sam večeras sasvim slučajno srela na stranicama interneta.
Post je objavljen 24.01.2006. u 00:01 sati.