Sjedio je tako na klupi u parku sa ciragetom u ruci i odsutnim pogledom na licu. "kako se ste to moglo dogoditi? Sve je bilo tako savršeno... tako... isplanirano!" mislio je tako u sebi dok je povukao još jedan dim pa spustio ruku sa cigaretom u krilo skupa sa pogledom i promatrao dim cigarete kako se lagano uzdiže i raspršava. Misli su mu se vratili tjedan dana unatrag.
Poslovna večera ja upravo završila i hodao je natrag ka svome stanu. Bio je presretan. Znao je da će ga doćekati žena sa večerom i njegova 6togodišnja kćerka. Prenjet će im radosne vijesti da je njegov projekt prihvaćen i da će zbog toga možda uskoro bit poglašen novim managerom u svojoj filijali. "Život je predivan" Rekao je potiho dok je prošao pored jednog prosjaka na ulici i pravio se da ga ne vidi.
"Da sam tada samo znao" rekao je sam sebi i potegao još jedan dim. Naime, tu večer, sve što ga je dočekalo je bio jedan sendvić i poruka na njemu. "Dragi, ja te ostavljam. Tvoj posao ti je bio važniji od nas već 3 godine i više to ne možemo trpit ja i Ami. Moj odvjetnik će ti se javiti oko razvoda još, mobitel sam prodala pa ni ne pokušavaj nazvat. Oprosti ali imao si svoju priliku."
Pogledao je u nebo i počeo se lagano smijati kad se sjetio. Al taj smijeh se nije moglo razaznat da li je bio jauk ili smijeh. Smijao se jer je pomislio kako mu se tada činilo da ne može gore. Da je samo znao. Sljedeći dan je došao na posao iskomiran Nekima je objasnio što je, neki su ga jednostavno ostavili na miru. No najgore je tek slijedilo. Njegov dugogodisnji "kolega" je iskoristio priliku. Kad je bio u najgorem mogucem stanju on ga je "napao" i oduzeo mu njegov projekt bez da se stigao obranit. No ne samo to, uvalio mu je još greške koje on nikad nije napravio. Znao je da mu je sve bilo svejedno, da se neće moć branit. Sljedeći dan ga je dočekalo otpusno pismo na stolu, važi odmah. Samo se nasmijao i ziašao iz ureda.
Sada... malo manje nego tjedan dana kasnije. Sjedio je tu. Bez posla, bez žene, bez djeteta. Da je samo uvidio, da je znao tada što zna sada. Gledao je tako u daljinu. Izgubljen. Usamljen.
No kroz cijelo to vrijeme, nije vidio andjela koji je cijelo vrijeme stajao u njegovoj sjeni i čekao. I svaki puta, kao i sada, kad se kolebao on se pomaknuo i uhvatio ga da ne padne pa nastavio ćućati u sjeni.
Podigao je onda svoj mobitel koji je zvonio i na njemu je pisalo ime njegove najbolje prijateljice još iz doba djetinjstva... nasmješkao se i javio riječima "kako uvijek pogodiš" i suza mu je skliznula niz obraz...
Post je objavljen 23.01.2006. u 20:28 sati.