Pregled posta

Putopis: MAKEDONIJA (kokice, kiki-riki, zanimacija za zube)

Nikada mi nije 7 dana u komadu bilo toliko lijepo! Nakon što sam preživjela putovanje avionom, na skopskom aerodromu smo rentali auto i odmah krenuli zacrtanim itinererom. Obilaznicom smo krenuli od Skopja u smjeru Tetova i već prvi pogled na predgrađe Skopja me ostavljao bez daha, naime takvih malih dućančića i u tom broju u Hrvatskoj nije jednostavno vidjeti. Možda u nekim zabitim selima uz staru jadransku magistralu. Do sada smo vidjeli da autoceste služe za brzu i sigurnu vožnju, a na istima zaustavna traka za zaustavljanje u slučaju nezgode ili neke nužde, no na autocesti prema Tetovu to nije slučaj. Zaustavna traka služi kao zelena tržnica, na svakih pedesetak metara stoji hrpa lubenica, a pored njih njihovi prodavači. Na žalost nisam reagirala na vrijeme pa se nismo niti zaustavili kupiti lubenicu, a nisam ni slikala taj nama nepojmljiv i nezaboravan prizor.
Gotovo nadomak Skopja nalazi se jezero Matka.

Pokušali smo prošetati do manastira svetog Nikole, ali budući da smo na istom mjestu naišli na dva putokaza koja su pokazivala u različitim smjerovima mi smo odabrali pogrešan tako da smo se penjali po strmini kroz šikaru i na kraju, budući da bez mačete nismo mogli dalje, vratili smo se istim putem. Zadovoljili smo se šetnjom uz jezero. I jedno od nas dvoje je u njega zamalo upalo! U restorančiću u blizini jezera pojeli smo „vešalicu“ o kojoj sam nebrojeno puta samo slušala. Bila je to „manastirska vešalica“ i šopska salata. Zalismo „Skopskim“. Odmah smo krenuli dalje tako da smo iste večeri došli na Šar planinu u Popovu Šapku, u planinarski dom Smreka. Dom je velik i pun ustajalog zraka, ima prostrane sobe s kupaonicom i zahodom i naravno zajedničku spavaonicu. Domar Slave je jako srdačan i simpatičan, omiljena rečenica mu je „nema problem“, a psovka „u pišku mater“. Rado se prisjeća radnih akcija i prijatelja s kojima je dijelio te dane i dogodovštine. Ako nekoga put i noge nanesu u planinarski dom „Smreka“ ponesite neki suvenirčić koji ćete ostaviti domaru jer se on takvim stvarima neizmjerno veseli, pa makar to bila razglednica mjesta iz kojeg dolazite. Garantirano ćete se uz njega dobro osjećati.
Ujutro smo ustali prije 5 i već u 5:30 krenuli prema Titovom vrhu. Zora je bila prekrasna, livade rosne i hladne. Markacija gotovo da i nema, ali moj Risto se snalazio i bez toga, ja bih se izgubila u prvih deset minuta sasvim sigurno. Kasnije se vrijeme počelo kvariti pa nismo otišli na Titov vrh jer mi i nismo neki lovci na vrhove, naš se vrh zvao Turčin i s njega je pogled također bio krasan.

Po povratku u dom Smreka nije nas mimoišla sudbina koju smo dan ranije nekako izbjegli. Mineralna voda nije bila dobro začepljena pa se prolila ni manje ni više nego po svim dokumentima i novcima. Srećom pa su fotići ostali netaknuti. Novac i dokumente rasprostrli smo na sušenje po unutrašnjosti auta, ispod vozačkog stakla. Dobro da tamo nije bilo ljudi, inače bismo izgledali bahato! Domar se baš vratio iz Tetova pa smo još neko kratko vrijeme s njim popričali, počastio nas je rakijicom i bilo nam je žao da nismo imali nikakvu sitnicu da mu ostavimo za uspomenu. Drugi put ćemo se bolje pripremiti. Spustili smo se u Tetovo i to je za mene bilo novo kulturološko iznenađenje. Kroz Tetovo sigurno prolazi najgrbavija i najrupastija glavna ulica u Europi! Pločnici su isto takvi. Dominira džamija koja se zove „Šarena“, ili Paša džamija, a fasada joj je oslikana s 30000 jaja i to izgleda kao igraće karte. Bivši hamam pretvoren je u pizzeriju, a u prljavoj glavnoj ulici sve blješti od zlatarnica. Ručali smo kao i priliči, na pločniku u centru, ispred pečenjarnice i to pljeskavicu. Zabilježila sam nekoliko naziva na albanskom, kao npr za frizerski salon po imenom „Elegancija“: „ELEGANCA“, SALLON ONDULIMI PËR FERMA, zbritje znači birajte, bishuteri pojma nemam što znači, Skopja je Shkupi.
Punih želuca put smo nastavili prema Mavrovu. Nažalost, kamp još nije radio, jer sezona još nije počela, no našli smo vrlo zanimljiv i jeftin privatni smještaj. Soba je bila više nego pitoreskna, zapravo se radi o sobi, kuhinji koja je smještena u hodniku i velikoj kupaonici. Gazdarica nam je naložila peć na drva tako da smo se iznenadili toplini u koju smo ušli, no to je bilo opravdano jer su noći i krajem lipnja jako hladne. Soba je bila dupkom puna, uz bračni krevet imali smo još jedan kauč, dva velika stola, peć na drva i kuhinjski starinski kredenc obojan u žuto i zeleno.

Sljedeće jutro smo započeli u dvorištu naših domaćina doručkom na travi. S pogledom na jezero. Nakon doručka smo otišli u Galičnik, vlaško selo 15 km od hotela Bistra u Mavrovu, poznato po tradicionalnim vjenčanjima koja se odvijaju sredinom srpnja.

Nakon šetnje po selu i okolnim krajolikom otišli smo u Debar koji je spoj nemogućeg: nove urbane vile i potleušice na istom mjestu, ruševni autobusni kolodvor i pored njega u još ruševnijoj zgradi galerija „Monaliza“. Na Debarskom jezeru naišli smo na prekrasnu tavernu Ami i tamo osim što smo uživali u prirodi uživali smo i u hrani. Naučili smo nekoliko novih albanskih riječi, FALEMENDER znači hvala, a specijalitet koji smo dobili se zove NA FORA, a to je kruh narezan na kockice, lagano prepečen i posipan naribanom fetom. Mljac. Put nas je dalje vodio u Strugu. Mali gradić kroz koji prolazi Crni Drim u kojem stanovnici uživaju. Neki u šetnji uz rijeku, a mnogi u kupanju usred grada i skakanju s mostova. Na istom mjestu prolaze zakrabuljene tradicionalistice i razgolićene cure. Popili smo mineralnu „Knjaz Miloš“ uživajući u smiraju dana s pogledom na ogromno Ohridsko jezero.

No, morali smo krenuti dalje i pronaći kamp. Nekoliko kilometara od Ohrida smjestili smo se u kampu Gradište u kojem smo bili jedni od rijetkih gostiju jer još uvijek, kao što rekoh, nije počela sezona. Osim nas u kampu je bila jedna slovenska obitelj s djecom koja je imala sličan itinerer tako smo ih znali susresti i na cesti, jedna skopska obitelj i bračni par iz Švicarske. Naravno, sanitarni čvor nije bio u pogonu s obzirom na naš prerani dolazak u kam. Zalazak sunca nad Ohridskim jezerom može najbolje dočarati fotka koju sam snimila.

Novi dan od samog jutra odlučili smo posvetiti Ohridu. Nakon doručka na klupici uz jezero otišli smo u sam grad na kavu. Posjetili smo malu galerijicu slika Atanasa Talevskog, odlučili ukrasti ideju da neke fotke stavimo u okvir starog drvenog pohabanog prozora, zatim smo ušli u još jedan čaroban mali dućančić u kojem se ručno izrađuje papir od vode i piljevine nekog drva s dodacima latica cvijeća ili ribljih ljuski.

To traje nekoliko dana, dok se papir iscijedi, osuši, spreša, a nakon toga se na njemu može Gutenbergovim strojem otisnuti slika i zapis. Od tih papira proizvode male kutijice kojima nismo mogli odoljeti, kuverte za pisma, listove za pisma, slike…Bili smo u manastiru Svete Sofije i u crkvicama Bogorodice Bolnički i Sveti Nikola Bolnički koje su svaka na svojoj strani iste ulice. Crkvice s jako vrijednim originalnim freskama iz 14. stoljeća čuva gospođa Slavica koja ih je održavala, čistila u vrijeme dok je njen muž bio zadužen za posjetitelje, no kako je on obolio i ostao u krevetu ta je dužnost njoj dodijeljena. Ona je bila jedina osoba na našem putu koja je govorila makedonski dok su se svi ostali trudili govoriti srpski kako bismo ih bolje razumjeli. Gospođa Slavica je posebna, jer je svojim prstima dodirivala originalne freske i to prilično čvrsto govoreći kako su prave i kako te nisu preslikavane, dozvolila je slikanje svih freski, samo je zamolila da se ne slika majka božja jer je to ipak najsvetija slika. Ove dvije crkvice su originalno bile muška i ženska bolnica.
Restoran Dalga posjetili smo i za ručak i za večeru. Radi se o restoranu ocijenjenom kao mjestu na koje dolaze svi koji žele biti viđeni, a u zatvorenom dijelu zidovi su prepuni fotografija bogatih i poznatih ljudi koji su se tamo pogostili. Mi smo za ručak sjeli na terasicu uz samo jezero, a navečer smo se malo povukli od jezera jer je bilo vjetrovito. Jesmo li bili viđeni – ne znam, ali nam to nije bilo ni važno. Na večer sam se odlučila za punjenu pastrvu umjesto jegulje koju sam primarno zamislila, ali to je trebalo unaprijed rezervirati, a što je bilo mom dragom stvarno ne znam jer uz sve moguće specijalitete on odabire najobičniju pljeskavicu. Vrijeme između ručka i večere dobro je iskoristiti za kupanje na jezeru i posjet manastiru svetog Nauma. Prilaz manastiru je nešto grozno i zapušteno, puno socrealističkih plastičnih kioska u kojima i ispred kojih se prodaju ohridski biseri i ostali suveniri. Ispred manastira je jato prelijepih paunova koji grozno kriče i bilo bi, radi buke koju stvara, užasno imati jednog takvog ili par u vlastitom dvorištu.
Utonuli smo u san uz jak šum valova.
Nakon okrepljujućeg sna krenuli smo prema Prespanskom jezeru. Ustali smo rano, negdje oko 5, da raspremimo šator i kako bismo prošetali Galičicom vjerujući kako je ujutro pravi trenutak za uživanje u dobrom vremenu i pogledu, ali tako rano vrijeme je bilo grozno. Sve grozno od vremenskih prilika što postoji koncentriralo se nad Galičicom u to vrijeme kad smo mi došli. Vratili smo se u auto i drijemajuć pričekali da se vremenske prilike poprave. Onda smo osušili šator na vjetru prebacivši ga na jedno drvo. Bio je to lijep mobil! Nakon toga smo ipak prošetali. I bilo je lijepo, vidjeli smo puževe u ljubavnom zanosu, potrgane nove stupove dalekovoda i prekrasnu prirodu. Prespansko jezero nije iz nas izmamilo oduševljenje. Ušli smo u autokamp (koji kao niti jedan drugi još nije bio otvoren, ali ipak je bilo nešto ljudi jer su bile igre građevinara) koji je, nažalost, 3000-400 metara od jezera. Put nas je dalje vodio u Brajčino, malo selo, a nakon toga u jednako tako malo selo Malovište gdje smo upoznali gospođu koja je 40 godina živjela u Rijeci i koja se nakon rata sa svojim mužem Jurajem vratila u rodno Malovište. Jednom ili dva puta tjedno privatni kombi dolazi i prevozi ljude do Bitole i natrag. Drugog prijevoza nema, rijetki su koji imaju svoj auto. Bitola je zanimljiv grad kroz koji prolazi rijeka Dragor. Tu smo malo lutali tražeći „Tri kule“ ispred kojih smo se trebali sresti s čovjekom koji nam je trebao dati neke upute kako doći do doma na Pelisteru. Moj Riste je mislio da su to kule koje omeđuju grad, a ja sam mislila da se radi o kafiću koji se tako zove. Radilo se o najobičnijim neboderima. U restoranu „Kaj Sungero“ smo pojeli svaki po jednu vešalicu i šopsku salatu. Iz čiste brzopletosti tražili smo „eno Skopsko“, a zaboravili da bi bio red kod njih popiti „eno bitolsko“.
Tu večer smo prespavali u hotelu Molika koji je dobio ime po istoimenoj crnogorici koja i raste pored njega, jer naša tijela vapila su za tekućom vodom. Ugodno je sprati sa sebe prljavštinu i usnuti u krevetu.
Nakon doručka krenuli smo prema našem planinskom odredištu. Bilo je jako vruće, ali bez vlage tako da se uopće nismo znojili. Hodali smo po velikim kamenim pločama. Kod „antene“ na Pelisteru dočekao nas je još neviđeni roj muha radi kojih ni jelo nije prijalo kao inače, stvarno su bile dosadne i sad nam je jasno odakle izreka „dosadan si k'o muha“. Onda smo se polako spuštali prema „Malom“ i „Golemom ezeru“, zastajkivali, fotografirali i uživali.

U domu je bio domar Babuš koji je s početka bio nekako distanciran, ali kasnije je bio otvoreniji. Bridilo mi je po tabanima pa sam izula gojzerice i bose noge gurnula u meku i hladnu travu. Za to vrijeme Riste je švrljao okolo jer niti nakon čitavog dana hoda njega nije moguće zaustaviti, a Babuš je spavao na klupi pored doma i hrkao. Osim nas i domara u domu je bio i planinar Viktor koji nam je postao društvo i sugovornik za večerom. Večerali smo u domarevoj sobici uz vatru peći i svijetlost svijeća. Meni je to bilo jako romantično. Babuš je sebi i Viktoru nasuo neku juhu ili neko varivo iz velike rajngle koja se grijala na peći, a mi smo mazuckali naše biljne paštetice i kombinirali s paprikom i paradajzom. S Viktorom se razvila i prava jezikoslovna rasprava o razlikama i sličnostima između hrvatskog i makedonskog jezika. U domu nema velikog komfora, zahod je izvan kuće, ali zato smo spavali u sobi na krevetima s čistom posteljinom. I spavali smo dobro. Sljedećeg jutra smo se umili na česmi i počeli spuštati. Kako je bio vikend mnogi su se uspinjali. Mi smo pogodili pravi dan za uspon, nismo se sudarali s planinarima. Susreli smo tek jednog čovjeka koji se zanimao za jednu Božićevu knjigu. Spustili smo se u Nižepole, popili smo kavu u restoranu kakav je teško zamisliti. Socrealistički, prostran, arhitektonski zanimljiv, ali ono što je nama teško razumjeti je to da su posred restorana po podu bile odbačene salvete koje nitko od zaposlenih nije podizao, a činilo se kao da niti goste to ne smeta. Konobar nam je pozvao taxi koji nas je za malo novaca prebacio dvadesetak kilometara do našeg hotela Molika ispred kojeg nas je čekao naš rentani autić i otišli smo dalje do Prilepa.

Prilep je za mene istovremeno i otkriće i vraćanje u prošlost. Neki dijelovi neodoljivo podsjećaju na kvart mog djetinjstva s malim uličicama i sklepanim niskim bajticama, sitnim limenim roletama na dućanima, robom koja je izložena ispred prodavaonice. Mislila sam da takvo što više ne postoji. Čak sam pronašla i jedan dućan s opremom za trbušni ples. Iz restorana i kavana čula se glazba, plesalo se i obitelji su vjerojatno bile na nedjeljnom ručku. I mi smo otišli na ručak, nije bilo dvojbe što ćemo jesti. Fotografirali smo cijeli jelovnik. S cijenama. Nakon ručka smo otišli u noviji dio Prilepa i sjeli u moderan kafić. Ni po čemu se ne razlikuje ni od kojeg zagrebačkog. Punih trbuha uputili smo se na brdo pored grada pogledati Markove kule.

Bilo je prevruće za hodanje uzbrdo nakon jela. Ali isplatilo se vidjeti. Pred večer smo došli u Skopje i smjestili se u autokampu. Skopje je zaista svjetski grad. Sve je blještalo od lampica koje su bile omotane oko stupova kao u Zagrebu u vrijeme Božića i Nove godine, uz Vardar niz kafića, bjelina kamenog mosta u noći i glazba koja dopire iz kafića. Mi smo odabrali jedan manje ugledan, popili piće, pojeli sladoled koji smo kupili kod prodavača s druge strane ceste i vratili se u naš šator. Drugo jutro nakon spremanja stvari odlazak u Skopje, nešto ranije da stignemo pogledati čaršiju.

Iako je izloženo radno vrijeme na vratima malih prodavaonica govorilo da su već trebali otvoriti osim nas ulicom se lijeno vukao tek pokoji stanovnik još bunovan od sna. Neki je prodavač pred svojom prodavaonicom iz limene kante izlio vodu i metlom tjerao nečistoću sa strane u žlijeb, vjerojatno će uskoro otvoriti vrata svojeg dućana. Svuda se širio miris pečenih paprika i mesa sa roštilja. Doručkovali smo burek i jogurt. Kupili smo puno kikirikija, slanutka i suncokreta. I konačno povratak u Zagreb. Avionom koji je kasnio u dolasku. Povratak je tehnički bio ugodniji od dolaska, ali moj strah je nesavladiv pa su se suze kotrljale niz lice do povratka na zagrebački aerodrom. Isplatilo se malo straha za puno užitka i ljepote!




Post je objavljen 23.01.2006. u 20:35 sati.