Naime, moj dragi dečko je izrazio želju da ga u ovom blogu spominjem pod imenom Joe (što je također jedna interna koju je provalila moja jako dobra frendica koja već dugo radi kao konobarica u meni najdražem bircu i jedna je od najkvalitetnijih osoba koje poznajem. E ona za potrebe priče, tj. bloga, neka bude Brady.). Pa neka bude. Mislim, budu. Oboje. Zbunila sam samu sebe malko s ovom zagradom...
U subotu smo, dakle, moj dragi Joe i ja gledali film s Goranom Višnjićem čiji je naslov (ne Goranov nego filma) "Opasni snovi" (engleska verzija je malo zbunjujuća jer postoje tri verzije naslova; "Doctor Sleep", "Hypnotic" i "Close your eyes". Ako netko zna zašto je tako, nek mi javi...). Film je, uh, blago rečeno zanimljiv, priča se vrti oko hipnotičara koji vodi terapiju za odvikavanje od pušenja i može vidjeti vizije svojih klijenata... pa se uključuje u rješavanje slučaja tzv. Tetoviranog ubojice koji svoje žrtve, djecu koju otima, nakon što im istetovira neke tajanstvene simbole ubija tako da im u vene ubrizga svoju krv... jedina koja je uspjela pobjeći (i to zato što je imala istu krv kao ubojica) je klinka koja od tada nije progovorila ni riječ... a mala na ruci ima istetoviran pentagram... isto kao ubojica... Pa se tako naš Višnjić, nakon što u pokušaju meditacije sam sebe opušta na - hrvatskom..., upetljava u jednu groznu i napetu priču u koju je uključeno puno više okultnog nego što je on to mogao i zamisliti...
Da sad ne prepričavam baš svaku sitnicu - poanta je da je film, iako britanski (više volim britanske serije nego filmove), sasvim solidan, dosta napet, Višnjić posvuda baca svoj poslovični šarm (balkansko-mediteranski, onaj zbog kojeg sve strankinje padaju na naše dečke...), a ja sam uspjela - zaspati. Bez obzira na to što sam se prilično radovala tim trenucima koje Joe i ja, nakon cijelog tjedna razdvojenosti (nekad više) imamo za sebe (mislim, je li, ono, kuži se... ;-)), ja zaspala... i to u sekundi. U jednom trenu me pitao da li mi se spava, ja sam odgovorila "Pinkicu" i u drugom trenu, doslovce par sekundi kasnije, sam spavala kao mala beba... Od tada, on me zove Pinkica. Prestrašno.
Ma volim ja njega...
A pro po Viktorie Faust i vampira - da se nisam toliko zaljubila u "U anđeoskom liku zvijeri" (knjiga me naprosto VUKLA, nevjerojatno nešto, ne događa mi se baš inače...), ne bi me Joe krenuo svako malo zezati da ja JESAM Viktoria Faust (kamo sreće da znam tako jebeno dobro pisati...). Valjda zato što toliko volim vampire, cijelu tu mitologiju koja ih prati i koja je kod različitih autora različita, a opet svaki put sjajna... uvijek su mi takve stvari (da s vampira proširim na općenito horror i fantasy) bile fora.
Post je objavljen 23.01.2006. u 17:13 sati.