Ovim tekstom nastojati ćemo sažeti više puta ponovljene postavke financiranja novog poduzetništva, uz formatiranje načina, tehnika i oblika, od kojih mnogi spadaju u tzv. neslužbene (egzotične) oblike na poslovno-financijskom tržištu. Oblike i tehnike financiranja malog i srednjeg poduzetništva koji su navedeni u prethodnim tekstovima, pak, nemojte poistovjećivati s tzv. tajkunskim modelima 'oligarhije' iz zemalja bivšeg komunizma (pr: SSSR), obzirom da ti obrasci predstavljaju klasičnu javnu pljačku provedenu od političara i legalizaciju kriminala, povrjede ljudskih prava, ustavnih načela i zakonskih normi na štetu općeg dobra.
Poduzetnik treba, prije svega, kada započinje samu zamisao o pokretanju poduzetništva razmisliti o nisci argumenata koji rasvjetljuju njegovu početnu početnu poziciju.
Drugim riječima, poduzetnik treba:
- ocjeniti svoje jače strane i slabosti; postaviti osobne i poslovne ciljeve; razmotriti i odabrati postojeće, moguće i vjerojatne izvore financijskih sredstava za sve dobi poduzetništa;
- adresirati i definirati sve poslovne rizike koji se javljaju ili mogu javiti radi cjelovitijeg informiranja budućih (mogućih i vjerojatnih) ulagača, uključujući i banke;
- odrediti stvarne početne troškove, kao i mjesto rada; napraviti pregled ciljanog tržišta, koji sadržava i makroekonomske trendove koji uvjetuju cijenu kapitala, recesiju ili uzlet gospodarstva i sl.;
- utvrditi tko su stvarni potencijali kupci proizvoda i usluge, na razini koju poduzetnik smatra komercijalno eksploatativnom za svoj proizvod / uslugu;
- uočiti tko su konkurenti i napraviti studiju o konkurenciji, odnosno njihovim proizvodima/uslugama, kao i o ustroju poslovanja, radi unaprijedjivana svog poslovnog procesa i proizvoda/usluga u kvaliteti/cijeni;
- napisati realno ostvarivi promidžbeni plan koji predstavlja investiciju u odnosu na 'pokrivanje' ciljane javnosti i njenu reakciju na proizvod/uslugu, a ne trošak.
Tek nakon ove etape (novi) poduzetnik može prionuti ka tzv. formalnim radnjama za ustoličenje poduzetništva koje sadržavaju:
- izbor najoptimalnijeg oblika poduzetništva (d.o.o., obrt, komanditno društvo, samostalno zanimanje itd.) i registriranje istog (danas je ovaj postupak jednostavniji er postoji servis HITRO pri Financijskoj agenciji, odnosno na internetu);
- odabir stručne pravne službe; odabir naziva poduzetništva za koje postoje striktni propisi; odabir knjigovodje (što je vrlo važno, jer knjigovodstvene uz moguće tržišne ili Goodwill vrijednosti predstavljaju temelj poduzetništva ,a danas postoje knjigovodstvene usluge za najam);
- pripremiti profesionalan, ostvariv i isplativ poslovni plan koji je iskaznica za nove poduzetnike, posebice one bez klasičnih kolaterala; izabrati poslovnu banku, odnosno banku putem koje će poduzetništvo voditi račun i srodne djelatnosti;
- aplicirati za kredit ili drugo financijsko rješenje, rabeći postojeće programe za nepovratna ili poticajna sredstva na nacionalnoj ili lokalnim razinama;
- razgovarati s bankom o mogućnosti otvaranja kreditne linije, kada okolnosti dosegnu razinu primjenjivosti; odabrati osiguravajuće društvo i aplicirati za sve prikladne vrste i police osiguranja (osobne, poslovne) koje osiguravaju poduzetništvo pod iznenadnih okolnosti.
Nakon što se obave gorenavedeni prvi koraci, poduzetnik se, istovremeno razvijajući svoj proizvod/uslugu:
- posvećuje najprimjerenijim izvorima financiranja, od kreditiranja, ulaganja i leasinga za opremu, namještaj, pokretnine, strojeve, poslovni prostor i sl.;
- pribavlja potrebne dozvole za obavljanje djelatnosti (ukoliko su iste potrebne); prijavljuje se službama koje staraju o osobama koje su zaposlene ugovorom o radu (mirovinsko, zdravstveno i dr.);
- priključuje se stručnim organizacijam u zemlji i inozemstvu i sl.
Ipak, u svemu je najvažniji, uz stvarnu pretpostavku da postoji relevantan poslovni plan, proizvod/usluga, kao i poduzetnikovo znanje i sposbnost da ga ostvari.
Svaki novi poduzetnik treba postaviti realno pitanje: Koliko mu novaca stvarno treba za početak poduzetništva?
Svaki poduzetnik će odgovor na ovo pitanje najoptimalnije definirati kada izračuna zašto mu novac treba, te koje vrste kreditnog financiranja najbolje odgovaraju njegovim potrebama, ukoliko vanbankarsko financiranje nije praktično ili izvedivo u njegovu slučaju.
Nove poduzetnike uglavnom proganja problem kolaterala o čemu je sve napisano u drugim tekstovima ovog Bloga , kao i o vrstama financiranja (na dug – kreditom, zajmom i sl. - ili suudjelništvom ulagača u poduzetništvo).
Nadalje, nitko neće uložiti niti lipe ukoliko ukoliko ne postoji program/poslovni plan otplate s investicijskom studijom troškova i realno ostvarivih očekivanih prihoda.
Kao što je već napisano, a što mnogi aplikanti - novi poduzetnici znaju, banke uglavnom kreditiraju poduzetništva s pozitivnom bilancom poslovanja najmanje 24 mjeseca
Mnogi poduzetnici, posebice oni loše informirani i s niskom razinom funkcionalnog obrazovanja, a još uvijek zamračeni netržišnom vokacijom socijalizma, smatraju da je kredit problem kreditora, a ne njihov problem. Zbog toga i silni ‘potresni’ članci o ljudima koji su posudili i spiskali novac te k tome još i cvile kako ih stiskaju kreditori, kamatari i takvima slični.
Takvi (šatro) poduzetnici nisu uspjeli jer su imali loš ili očajan poslovni plan, loš i nekonkurentan proizvod/uslugu te nestručnost i nesposobnost za realizaciju poslovnog postupka i pretakanje istog u komercijalni rezultat. Nerijetko, takvi ‘poduzetnici’, novac ili kapital kojeg su zatražili i dobili, ne upotrebljavaju pravilno, isplaćujući svoje stare dugove i sl.
Poduzetnik (početnik) treba novac za:
- kupovinu opreme i materijal za razvoj i izradu svoga proizvoda/usluge; - troškove plaća i najma poslovnog prostora (ukoliko nije riječ o kreditnom ili leasing aranžmanu);
- kupovinu opreme i trajne imovine i sl.;
- obrtni kapital.
Kapital može biti ‘neosigiran’ i ‘osiguran’ što se razlikuje od slučaja do slučaja, ili od prakse pojedinih zemalja.
’Neosigurani’ krediti mogu biti, primjerice, pozajmice prijatelja i rodbine, krediti putem kreditne kartice ili tzv. neosigurani krediti koji su obradjeni u početnim tekstovima ovog Bloga.
‘Osiguran’ kredit je vrsta kredita koji su osiguravaju plaćanje povrata financijskog aranžmana u slučaju nemogućnosti ili prestanka otplate (oprema, vozila, nekretnine itd.). Uobičajeni kolaterali kod kredita ili drugih financijskih aranžaman su nekretnine poduzetnika, budući prihodi i imovina poduzetništva.
Kreditiranje predstavlja ‘dužničko’ financiranje poduzetništva, a tijekom tog procesa kreditor je pasivan i osigurava svoj plasman kolateralima, a prihod ostvaruje kamatama / premijama i naknadama za pružene usluge.
‘Suudjelničko’ financiranje ulagača u poduzetništvo predmnijeva aktivniju ulogu ulagača u zaštiti svog kapitala,a u ovom sektoru moguće su radnje poput Početne javne ponude (Initial Public Offering), Neposredne javne ponude ciljanoj publici (tzv. Zatvorene ponude ili Direct Public Offering) i dr.
Prednost ovakve vrste financiranja za poduzetnike naprosto je činjenica da ulagači dijele rizik s poduzetnikom što se ulagačima refundira s većom premijom i udjelom u kasnijim tržišnim učincima poduzetništva.
Svaki kapital za poduzetnike (poglavito nove poduzetnike) razlikuje se u cijeni i uvjetima, te posjeduje dobre i loše karakteristike za poduzetnike.
A: Mnogi poduzetnici financiraju svoje poduzetništvo iz vlastite uštedjevine, prihoda i tome slično, što je pozitivno u odnosu na cijenu kapitala (ista doslovce ne postoji), rok vraćanja, cijenu i dostupnost kapitala, ali negativno u odnosu na rizik i gubitak novca, pa i profesionalnost odradjivanja početne dobi poduzetništva.
B: Veliki broj poduzetnika prije početka svog poduzimanja obrati se prijateljima i obitelji, što je idealno po cijeni kapitala, rastezljivim (fleksibilnim) rokovima povrata kapitala, ali nerijetko izazove svadje, trvenja i rezultira u tragičnim ishodima.
C: Ukoliko poduzetnik založi svoju nekretninu ili imovinu poduzetništva kao kolateral, dobija prilično dobru kamatnu stopu kredita, kao i rok otplate, ali njegov je dom, moguće i njegove obitelji, na kocki.
D: Financiranje sitnijih troškova putem kreditne kartice donosi obvezu visoke kamatne stope, kratke rokove otplate, ali i jednostavnost postupka. No, riječ je ipak o mikro-svotama koje se mogu povući putem kreditnih kartica.
E: Početni kapital može se steći i u putem odgode plaćanja, primjerice, naručene robe, ali ta odgoda traje izmedju 30 i 90 dana, pa je taj način takodjer prilično riskantan, poglavito ukoliko ne postoje dokumentirane narudžbe pravnih odoba s jakim bonitetom.
F: Leasing nekretnina takodjer može biti problem za nove poduzetnike, a svaki dostup tzv. poduzetničkom ili rizičnom kapitalu (Venture Capital) donosi svoje ustupke (o tome više u početnim tekstovima ovog Blogastranice).
G: Premije odnosno kamate kod ulagača u poduzetništvo mnogu su više nego kod većine drugih izvora kapitala (pod uvjetom da nije riječ o klasičnim kamatarima), odredjuju se pismenim ugovorima i iznose izmedju 25-40%. Ovaj kapital ne ulazi u male obrte i takva mikro poduzetništva, te zahtjeva investiciju većeg opsega radi zarade dostatne preuzetom riziku.
H: Financiranje opreme stoji izmedju 12-18% godišnje, naravno ako uračunamo cijenu pologa i sličnih početnih davanja gdje god isti postoje. Takva je cijena i za leasing usluge, a rokovi aranžamana su od 3 do 7 godina, odnosno premna programu svake leasing kuće, banke i sl.
I: Uredi ili poduzeća za financiranje/kredite jedva da u Hrvatskoj (legalno) i postoje, ali ukoliko poduzetnik ugovorti aranžman s nekim poduzetništvom koje plasira višak kapitala, shvatiti će da je takva vrst kapitala za njega najskuplja i služi isključivo ukoliko nigdje drugdje ne može doći do kapitala potrebnog za neku dob poduzetništva.
J: Ovdje moramo još jednom navesti Ministarstvo za gospodarstvo, rad i poduzetništvo i njihove programe s niskom (nerijetko, deklarativnih i praktično teško iskoristivih) poticaja i bespovratnih nakanada . No, postupak je uglavnom kompliciran i referentan za isključivo 'best of' poduzetničke projekte.
K: Na kraju, opet spomenimo banke za koje se, na žalost novih poduzetnika, najteže kvalificirati zbog nepostojanja adekvatnih kolaterala ili moguće nedovoljne stručnosti osoba koje ocjenjuju projekte novih poduzetnika.
L: Novi poduzetnici mogu upotrijebiti svoje znanje, rad i vještinu u zamjenu za plaćanje, primjerice, s proizvodačima odredjene opreme, koji ih čak mogu i kreditirati po dogovorenim uvjetima.
Razdoblje razmjene roba i usluga (Barter) još nije ni izdaleka iz nas, pa poduzetnici mogu 'trejdati' svoje početni kapital u zamjenu za potrebnu robu ili usluge
Ovdje priča o financiranju malih poduzetnika ne završava. Ponavljamo, sve počinje s poslovnim planom, a nastavlja se s časnošću, znanjem i sposobnošću poduzetnika. Naime, ukoliko poduzetnik ne može vratiti, primjerice, prvi ili drugi obrok kreditne obveze, treba odmah nazvati kreditora ili ulagača, upoznati ga s problemom i zatražiti potrebno produženje isplate, uz definiranje izvora otplate.
Potom upozoravamo nove poduzetnike da izvori kapitala itekako razlikuju pravog poduzetnika od 'pravog poduzetnika', te odmah prepoznaju blefere, prodavače magle, jer takvi brbljaju bez ikakvog reda i sadržaja, a često bez uporabe mozga, u agresivnoj navali pretjeranog optimizma.
Ulagači će naročito biti zainteresirani u svrhe potrošnje njihova novca kod razvoja poduzetništva.
Novi poduzetnici ne smiju se oslanjati na bankarske kredite u toj dobi poduzetništ(a)va,štoviše, trebaju biti krajnje odgovorni prema izvorima kapitala zbog cijene istog i reperkusija, te stoga trebaju odista minimalizirati sve početne troškove i optimirati trasu ostvarenja konkretnih komercijalnih učinaka od (pra)početka poduzetništva, razvojne dobi do komercijalno utrživog statusa poduzetništva.
Novi poduzetnici, izgriženi u sebi od potrage za početnim kapitalom koji će omogućiti razvoj poduzetništva, ukupnog stresa, napetosti i ciljeva, trebaju se nastaviti ponašati poduzetnički i nakon što izbore prvi kapital.
Iznad svega, poduzetnici moraju održavati maksimalno korektne odnose s izvorom kapitala, pri čemu su blagovremena financijska izvješća preduvjet takvih odnosa. Poduzetnici moraju biti proaktivni u rješavanju mogućih problema, a ne ih skrivati od izvora kapitala, jer kreditori, ulagači i sl. uvijek mogu doći do potrebne dokumentacije po kojoj je razvidno plaća li poduzetnik račune redovito ili ne i tome sl.
Novi poduzetnik treba prije svega uvijek imati 'adut u rukavu', odnosno razmišljati i posložiti o barem nekoliko izvora financiranja u slučaju neočekivanih okolnosti koje mogu poremetiti likvidnost i solventnost poduzetništva.
Novčane obveze mogu se regulirati tako da poduzetnik pokuša izboriti duži rok otplate kupljene opreme ili robe, a druge strane da njegovi klijenti (kupci proizvoda i usluga) plate što prije.
Dakako da postoje algoritmi i obrasci uspješnog financiranja i upravljanja financijama kod (novih) poduzetnika, ali njihova primjena za svaki pojedini slučaj spada u domenu stručnijeg rada ovlaštenih poslovnih ili financijskih savjetnika - Hrvatska udruga savjetnika) prema važećim tarifama.
Navedeni obrasci odnose se na optimalan način financiranja početne dobi poduzetništva (pr. banka, uštedjevina, prodaja udjela prijateljima ili interesntima), ozbiljnost i kredibilnost ostvarenja poslovnog plana, artikuliraju ponašanje poduzetnika radi izbjegavanja sitnozornih pokušaje lažnog predstavljanja okolnosti i impresioniranja izvora kapitala, te instaliraju profesionalni odnos prema izvorima kapitala ili poslovnim suradnicima (klijentima, nabavljačima itd.).
U drugim tekstovima (postovima) ovog bloga/web stranice iznijete su druge kategorije financiranja i standarda poput korektne (fair) vrijednosti u cijeni kredita i ulaganju u udjele poduzetništ(a)va, kao i prepoznavanja stvarne podrške stvarnom proizvodnom i izvoznom poduzetništvu na bilo kojoj razini od one deklarativno-političke.
OVAJ BLOG JE POTAKAO NADLEŽNA MINISTARSTVA, <
SVEUČILIŠTE U SPLITU
Odjel za stručne studije
Studij: Ekonomija
Kolegij: Poduzetničko projektiranje
Nastavnik: mr.sc. Branko Ora
branko.ora@dalmacija.hr
IZVORI FINANCIRANJA MALOG BIZNISA
U V O D
Nakon što se potencijalni poduzetnik odluči za pokretanje vlastitog biznisa i realizaciju svoje poduzetničke ideje, odmah se nameće pitanje kako osigurati kapital (novac) za financiranje pothvata. Najbolja je solucija kada poduzetnik dobije jack pot na Loto-u ili pak kada dobije nasljeđe od dalekoga srodnika iz Amerike. Šalu na stranu, znamo da su rijetki oni koji dobiju na kocki ili, pak, oni koji imaju barbu u Americi. Poneki (vještiji i sretniji) poduzetnik ima stanovitu ušteđevinu ili obiteljsko nasljeđe, što je dostatno za pokretanje vlastitog biznisa. Međutim, puno više je njih koji nemaju dostatan kapital, ili ga uopće nemaju za pokrenuti vlastiti biznis. Pod novcem ne podrazumijevamo samo cash (novac) u ruci ili na bankovnom računu, već isto tako nekretnine koje mogu poslužiti za pokrenuti biznis. To može biti poljoprivredno ili građevinsko zemljište, kuća, poslovni prostor ili pak oprema. Međutim, u svakom slučaju postavlja se pitanje kako doći do dostatne količine novca za ulaganja u osnovna (stalna) sredstva ili, pak, za trajna obrtna sredstva?
Prva pomisao koja vam padne na um može biti pozajmica od bliskog srodnika ili pak prijatelja na privremenom radu u inozemstvu. Međutim, navedenu opciju treba a priori isključiti, jer ako krene po zlu, umjesto srodnika i prijatelja možete vrlo brzo dobiti neprijatelja. S druge, pak, strane svakodnevno nas zasipaju oglasi u novinama ili poštanskim putem, kojima se nudi milijunska zarada pod uvjetom da se uključimo u lanac i uplatimo stanovitu kotizaciju od nekoliko tisuća EUR-a. Primjerice jedno vrijeme su bile u điru ponude anonimnih financijera iz Nigerije koji su nudili da otvorite off shore tvrtku u jednoj od egzotičnih zemlja u Karibima i da na račun uplatite nekoliko tisuća dolara, a za uzvrat su obećavali milijunske zarade. U svim takovim slučajevima radilo se o prodavačima magle i bjelosvjetskim prevarantima koji su među naivnima tražili žrtve. Bilo je pojedinaca koji su naivno nasjeli na takove ponude i potegli do Lagosa u Nigeriji u traganju za fantomskim tvrtkama i milijunskim zaradama i na koncu ostali bez novca i sredstava za povratak iz te daleke afričke zemlje.
No vratimo se temi našeg predavanja! Nas prije svega zanimaju institucionalni izvori financiranja malog biznisa, kao što su bankarske institucije, štedno-kreditne zadruge, osiguravajuća društva, investicijski fondovi, burze i druge institucije tržišta kapitala. Poznavanje financijskih institucija skraćuje lutanje od nemila do nedraga, osigurava povoljnije uvjete financiranja, smanjuje rizik, a poduzetnički poduhvat čini učinkovitijim. U ovom prilogu posebno smo elaborirali pojmove: financijske institucije, kredit i financijska tržišta, dugoročno kreditiranje – kreditiranje poduzetnika, instrumente osiguranja te predočili Nacionalni program poticanja poduzetništva u Hrvatskoj.
1. FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Postoji više vrsta financijskih institucija. Američki autori (lit.4, str.97.) razlikuju tri temeljne skupine financijskih institucija: depozitne ustanove, nedepozitne ustanove i financijske paradržavne institucije.
Depozitne ustanove su financijski posrednici koji izdaju instrumente zaduženja, koje nazivaju depoziti. Postoje dvije vrste depozitnih ustanova: poslovne banke i štedne institucije, koje uključuju štedne i kreditne udruge (zadruge), štedionice i kreditne unije. Sve te institucije imaju pravnu osnovu za izdavanje čekova, štednih uloga i oročenih uloga.
Nedepozitne ustanove, nasuprot tome, predstavljaju privatne financijske institucije koje ne primaju depozite. Postoji više nedepozitnih ustanova. Ovdje ćemo istači nekoliko najvažnijih, kao što su: osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, uzajamni fondovi i financijska poduzeća.
U paradržavne financijske institucije spadaju različite izvan-proračunske institucije, u koje spadaju: Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR), razni državni fondovi (Fond za regionalni razvoj), Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) i dr.
Nakon što smo se upoznali sa financijskim institucijama i njihovom podjelom posebno ćemo se pozabaviti dominantnim financijskim institucijama kao što su banke.
Banka se može definirati kao trgovačko društvo koje se bavi primanjem i davanjem novčanih sredstava, tj. posredovanjem u oblasti kredita. U ovoj definiciji ističe se posrednička uloga banke kao institucije koja se bavi davanjem kredita iz sredstava koja se pribavljaju, u prvom redu od deponenata i raznih oblika akumulacije. To je obilježje zaista jedna od najvažnijih sastavnica pojma banka, jer visina danih kredita ovisi u prvom redu od prikupljenih tuđih sredstava, dok vlastita sredstva (temeljni kapital) i pričuve (rezerve) služe uglavnom kao jamstveni fond i fond za investicije.
Banke, slično kao i trgovačke tvrtke, spadaju u trgovačka društva koja se bave razmjenom, s tim što se one ne bave prometom roba već prometom novca. Dakle kao što trgovac kupuje robu da bi je zatim prodao i pri tome ostvario dobit (iz razlike u cijeni), tako i bankar prikuplja tuđi novac da bi ga zatim pozajmio drugome, uz obvezu povrata, i pri tome zaradio na razlici između pasivne i aktivne kamate (kamatna marža). Međutim, ako malo bolje promotrimo djelatnost banaka sa gospodarskog aspekta, vidjet ćemo određene njihove prerađivačke, pa čak i proizvođačke funkcije. Naime, banka putem svog poslovnog mehanizma, a na temelju velikog broja svojih komitenata – deponenata, uspijeva dnevno otkazive i veoma kratkoročne depozite (sredstva po viđenju ili sredstva a vista) pretvoriti u korisno uporabljive kredite. Drugim riječima, ona prerađuje kratkoročnu sirovinu u koristan proizvod tj. kredit (lit.8, str118.).
Ali, banke mogu, ne samo prerađivati sirovinu (sredstva po viđenju) u gotove proizvode (kredite), već i stvarati (emitirati) nova novčana sredstva. Ova svojstva banaka, više nego li ijedna druga, čine ih gospodarskim subjektima sui generis (posebne vrste) i osobite odgovornosti. Ona su od osobite važnosti za razumijevanje procesa koji se odigravaju u novčanoj sferi gospodarstva i za posljedice koje ti procesi izazivaju u materijalnoj (robnoj) sferi.
Kazati da su banke poduzeća za posredovanje kredita, znači istači njihovu bitnu osobinu koja ih razlikuje od drugih poduzeća. Međutim, rečena definicija ima taj nedostatak što ne obuhvaća sve vrste banaka. Naime, novčarske banke kao i banke koje do kreditnih sredstava dolaze emisijom, bilo svojih (dionica) bilo dužničkih (založnica ili obligacija) papira, nisu njome obuhvaćene.
Banke zajedno sa štedionicama čine veliku i dobro razvijenu djelatnost depozitarnih institucija u visokorazvijenim zemljama. Poslovne banke su, svakako, najvažnije do svih depozitnih financijskih ustanova. Tradicionalno, njihov su glavni izvor sredstava depoziti po viđenju. Autori knjige Moderni novac i bankarstvo, R.L. Miller i D.D. VanHoose poslovnu banku definiraju kao depozitnu ustanovu koja je relativno neograničena u svojoj mogućnosti odobravanja poslovnih kredita i kojoj je zakonski dopušteno otvarati čekovne računa.
Hrvatski Zakon o bankama (Narodne novine br. 84/02) ne daje eksplicitnu definiciju banke već banku definira kao financijsku instituciju koja je dobila odobrenje za rad od Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj (članak 2. Zakona). Iz ove definicije može se razabrati da su banke financijske (novčarske) institucije koje pružaju bankarske usluge te da spadaju u trgovačka društva, odnosno u dionička društva. U članku 3. Zakona pojašnjava se što su to bankarske usluge. Pod bankarskim uslugama predmnijeva se:
primanje novčanih depozita,
odobravanje kredita i drugih plasmana iz prikupljenih depozita u svoje ime i za svoj račun, te
izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca.
Osim opisanih bankarskih usluga banke mogu pružati i ostale financijske usluge u koje spadaju: izdavanje garancija ili drugih jamstava; kreditiranje izvoznih poslova (factoring); financijski najam (leasing); kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova te forfaiting (kupnja od izvoznika srednjoročnih i dugoročnih potraživanja prema inozemstvu); trgovanje u svoje ime i za svoj račun ili u svoje ime a za račun klijenata, što uključuje: trgovanje instrumentima tržišta novca i ostalim prenosivim vrijednosnim papirima; stranim sredstvima plaćanja uključujući mjenjačke poslove; financijskim terminskim ugovorima i opcijama; valutnim i kamatnim instrumentima; obavljanje platnog prometa u zemlji i s inozemstvom; prikupljanje, izrada analiza i davanje informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba; izdavanje i upravljanje instrumentima plaćanja; iznajmljivanje sefova i depoa; posredovanje pri sklapanju financijskih poslova, usluge vezane uz vrijednosne papire; upravljanje mirovinskim ili investicijskim fondovima; savjetovanje u pogledu strukture kapitala, poslovne strategije i sličnih pitanja kao i pružanje usluga koje se odnose na stjecanje dionica i poslovnih udjela u drugim društvima i druga značajna ulaganja te druge slične usluge koje su navedene u odobrenju za rad banke.
Osim nabrojanih bankarskih usluga, te ostalih financijskih usluga, banke su ovlaštene za obavljanje pomoćnih bankovnih usluga u koje spada: upravljanje nekretninama, upravljanje i vođenje sustava za obradu podataka ili obavljanje sličnih poslova.
2. KREDIT I FINANCIJSKA TRŽIŠTA
U ekonomskoj znanosti riječ kredit predstavlja realni gospodarsko-pravni pojam pod kojim predmnijevamo određeni dužničko-vjerovnički odnos, utemeljen na ustupanju prava raspolaganja novcem, predmetom (nekretninom ili pokretninom) ili intelektualnim kapitalom, od strane vjerovnika dužniku na određeno vrijeme i pod određenim uvjetima (osiguranje, kamata, rok, način otplate i sl.). Kredit je u stvari jedna privremena usluga koju vjerovnik pruža dužniku time što mu ustupa na raspolaganje određenu kupovnu snagu (novac) ili neki predmet. Kredit dakle, privremeno razlučuje vlastitost od raspolaganja. Ono po čemu se kredit razlikuje od drugih vrsta ustupanja novca ili predmeta (darovanja, nasljeđivanja, dotacija, regresa, subvencije, posudbe i tomu slično), je načelo povratnosti, tj. obveza dužnika da preuzeti kredit, po isteku roka trajanja kreditnog ugovora, vrati vjerovniku.
Na samom početku treba napraviti distinkciju između pojmova kredit i zajam. U svakodnevnoj uporabi ova dva naziva se koriste kao sinonimi. Pa iako se radi o gotovo identičnim pojmovima ipak između njih postoji razlika. Naime svaki kredit je istodobno i zajam, a zajam ne mora biti i kredit. U čemu je razlika? U Ekonomskom leksikonu HLZ-a (lit.2, str.432.) kredit se definira kao određena novčana svota koju financijska institucija – banka i dr., kao kreditor (vjerovnik, zajmodavatelj), ustupa nekoj drugoj osobi (debitoru, dužniku, zajmoprimcu), uz obvezu da mu ih ovaj vrati u dogovorenom roku i plati pripadajuću naknadu – kamatu. Ovaj pojam obuhvaća profesionalne novčane bankovne kredite, pozajmljivanje imovine u bilo kojemu obliku, dužničke vrijednosne papire–obveznice, banknote, blagajničke zapise, komercijalne zapise, nenovčane kredite u obliku akcepata, avala i sl., kreditna pisma, stand-by sporazume, otvorene račune, međusobne poslovne aranžmane poduzeća s prodajom robe, usluga i izvođenja radova uz odgođenu naplatu, potrošačke kredite, izvoz robe s naplatom do 60 ili 90 dana i sl. Za razliku od kredita zajam se definira kao ono što se daje ili uzima uz obvezu da bude vraćeno; gospodarski odnos u kojem zajmodavatelj daje zajmoprimatelju svotu novca ili određenu količinu dobara (lit.2, str.989.). Zajmoprimatelj koristi zajam po svojoj volji ili prema dogovorenoj namjeni, vraća ga u istoj ili uvećanoj količini u ugovorenim razdobljima. Zajam može biti naplatni ili besplatan, odnosno uz plaćanje određene kamate ili beskamatni zajam. Iz citiranih definicija može se uočiti mala razlika između definicija kredit i zajam. Ono po čemu se ova dva pojma razlikuju je kreditor, odnosno zajmodavatelj. U slučaju kredita uvijek se radi o banci ili drugoj financijskoj instituciji, što nije slučaj kod zajmodavatelja, koji može biti i banka i/ili financijska institucija, ali isto tako nebankarske i nefinancijske institucije (fizičke i pravne osobe). Toliko o razlikovanja ova dva pojma, a sada se vratimo našoj temi, kreditu !
Sama riječ kredit potiče od latinskoga glagola credo, što u prijevodu znači vjerujem. Samo podrijetlo riječi ističe, dakle, povjerenje kao značajan sastojak u zasnivanju kreditnog odnosa. Međutim, bitno je da netko nešto ima da bi ga mogao ustupiti drugome. Ali i tada povjerene u osobnost dužnika nije odlučujući čimbenik, a još manje jedini. Ima kreditnih oblika, kao što su ručni zalog (po pravilu radi se o osobnim dragocjenostima) ili hipoteka, kod kojih vjera u osobnost dužnika ne igra skoro nikakvu ulogu, a kod prinudnih zajmova ne postoji čak ni volja za zasnivanje kreditnog odnosa (primjerice kod sudskih presuda). Stoga čimbenik povjerenja u kreditnom odnosu treba shvatiti u relativnom smislu. Povjerenje se odnosi na pravnu sigurnost, na mogućnost naplativosti, na stabilnost novca i sl. U povijesti postoji više primjera da su se kreditni odnosi široko prakticirali u mirnim i skoro potpuno iščezli u nestabilnim vremenima.
Veliki značaj kredita i njegove organizacije, u suvremenom društvu, sastoji se, prije svega, u njegovoj mobilizatorskoj ulozi. Bez organiziranog kreditnog aparata velike količine novca, koje se nalaze neiskorištene u gospodarstvu i kod stanovništva, ostale bi neiskorištene–imobilizirane. Nakon što se mobiliziraju i koncentriraju, ta se sredstva putem bankarskoga kredita plasiraju tamo gdje su najpotrebnija i najkorisnija, uslijed čega kredit ubrzava reprodukciju i doprinosi jačanju proizvodnih snaga. Kredit je veoma učinkovita poluga kojom se usmjerava razvitak čitavoga gospodarstva. Putem kredita vrši se povezivanje između onoga kojemu je novac (kupovna moć) potrebit i onoga koji raspolaže svojim ili tuđim novcem (kupovnom moću). U međunarodnim okvirima kredit dopunjava domaću akumulaciju i omogućuje ubrzani razvoj nedovoljno razvijenih zemalja, dovodeći ih često u ovisnost od zemalja koje izvoze kapital. Kredit angažira sadašnju kupovnu moć u korist stvaranja buduće kupovne moći alocirajući je tamo gdje će postići veću učinkovitost (profitabilnost). U tržišnim gospodarstvima on djeluje u pravcu izjednačavanja profitnih stopa. Kredit pomaže prenošenje vlasništva od jednoga subjekta (pravne ili fizičke osobe) na drugoga i prebacuje teret izgradnje proizvodnih snaga društva na buduće naraštaje (vanjski dug Hrvatske, koji iznosi cca 27 mld. USD vraćat će sadašnji ali i budući naraštaji). Napokon, kredit osigurava održavanje likvidnosti, stalnosti i kontinuiteta proizvodnog procesa time što gospodarskim subjektima osigurava dostatna novčana sredstva potrebita za odvijanje proizvodnoga procesa.
U suvremenom gospodarstvu kredit ima još jednu važnu zadaću, a to je emisija novca. Naime, ukupan volumen bankarskih kredita određuje i ukupnu monetarnu (novčanu) masu u jednoj zemlji, pa je to još jedan razlog za reguliranje (propisivanje) kreditnih aktivnosti banaka od strane središnje banke.
2.1. KREDITNI OBLICI
Ovisno o obliku u kojemu se odobravaju krediti se dijele na naturalne, komercijalne i novčane. Naturalni kredit, tj. kredit u realnim dobrima (žitu, stoci, alatu i sl.) najstariji je oblik kredita. Međutim, on je danas veoma rijedak i susreće se kod primitivnih naroda. Komercijalni kredit daje se u robi i vraća u novcu. U ovu skupinu spadaju svi oblici kupnje robe na kredit (leasing), kao i krediti za kupnju opreme ili izvođenje radova u graditeljstvu. Međutim, najčešći oblik kredita su novčani krediti, tj. daju se i vraćaju u novcu.
U pogledu uporabe kredita, tj. u koji svrhu dužnik koristi odobreni kredit, razlikujemo potrošačke i investicijske kredite. Sa gospodarskog aspekta ova podjela je od osobite važnosti. Naime, potrošački (konzumni) kredit je onaj koji se koristi u cilju povećanja potrošačke moći dužnika. U svojoj biti potrošački kredit je neproizvodan, jer on uvijek djeluje na povećanje potrošnje iznad trenutne platežne sposobnosti dužnika. S druge, pak, strane proizvođački kredit se ne koristi za povećanje potrošačke moći već služi za povećanje proizvođačke snage korisnika. Dok potrošački kredit nepovratno troši postojeću akumulaciju, dotle proizvođački kredit to postiže tek preko povećanja proizvodnje, a time doprinosi povećanju društvene akumulacije.
Proizvođačke kredite dalje dijelimo na obrtne i investicijske kredite. Obrtni kredit je svaki onaj proizvođački kredit koji se uzima u cilju povećanja obrtnih sredstava poduzeća. To je onaj dio ukupnih poslovnih sredstava poduzeća (dio aktive) koji sudjeluje neposredno u proizvodnji stalno mijenjajući svoj fizički oblik ali ne i vrijednost. Obrtna sredstva se pretvaraju – obrću iz materijalnog oblika (robe) u novac, a zatim iz novca u obrtna sredstva (materijalne inpute) i tako u nedogled. Glavna osobina obrtnog kapitala je što se u kratkom roku može pretvoriti u novac i vratiti (likvidirati).
Kredit za osnovna sredstva - je svaki onaj proizvođački kredit koji se uzima u cilju povećanja osnovnih (stalnih) sredstava poduzeća. Osnovna su sredstva onaj dio aktive poduzeća koji se sastoji od materijalne i nematerijalne imovine poduzeća. Materijalna imovina se sastoji od poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta, rudnih bogatstava, tvorničkih hala, građevina i poslovnih prostora, opreme, dugoročnih nasada, temeljnoga stada i drugih osnovnih sredstava. Nematerijalna imovina se sastoji od osnivačkih ulaganja, investicijsko-tehničke dokume-ntacije, good villa, image-a, knew how, licenci i sl. Ono što je zajedničko svim osnovnim sredstvima je to da ne mijenjaju svoj oblik već se tijekom vremena troše–otpisuju (amortiziraju) i vraćaju u obliku novca. Drugim riječima osnovna sredstva se ne obrću već tijekom vremena otpisuju–amortiziraju i na taj način vraćaju. Osim osobine da s postupno troše–otpisuju i služe za zanavljanje (modernizaciju) već otpisanih osnovnih sredstava, ova sredstva imaju još nekoliko osobina koje doprinose financijskoj stabilnosti poduzeća. Na sredstva amortizacije se ne obračunava porez na dobit pa se ova sredstva još nazivaju poreznim štitom. A osim toga ona do trenutka zamjene ostaju u poduzeću (na računu) i doprinose poboljšanju likvidnosti poduzeća.
Sa aspekta ročnosti krediti se dijele na tri kategorije: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne kredite. Kratkoročni krediti su oni krediti koji dospijevaju od jednog dana pa do godine dana, srednjoročni krediti su oni krediti koji dospijevaju od 1 do 5 godina, a dugoročni su oni krediti koji dospijevaju iznad 5 godina, najčešće do 10 godina, a kada se radi o stambenim kreditima oni dospijevaju do 15 i više godina.
Ovdje treba primijetiti da naše banke sve kredite dijele na kratkoročne kredite do 1 godine dana i dugoročne koji dospijevaju iznad 1 godine.
Sa aspekta vjerovnika, tj. onoga koji daje kredit, kredite možemo podijeliti na: privatne, zadružne, bankarske, javne, domaće i inozemne. A sa aspekta dužnika razlikujemo: fizičke osobe i pravne osobe (zadruge, obrtnici, trgovci, industrijska poduzeća, jedinice lokalne/regionalne samouprave, države itd.).
Sa aspekta osiguranja sve kredite razlikujemo na: osobne i pokrivene (realne) kredite. Osobni kredit je onaj koji se daje jednom osobi ili poduzeću bez posebnog pokrića. Ova vrsta kredita naziva se još i bianco kredit, a u trgovini otvoreni kredit. Pokriveni ili realni kredit je onaj za čije se pokriće uzimaju u zalog realne vrijednosti iz kojih se vjerovnik može naplatiti u slučaju da dužnik ne odgovori svojim obvezama. Mjenični kredit je tipičan osobni kredit, dok hipotekarni, založni, varantni krediti spadaju u skupinu realnih kredita.
Sa aspekta uvjeta otplate razlikujemo: jednokratne, obročne i amortizacijske kredite. Jednokratni krediti su oni koji se o roku vračaju u cjelokupnom iznosu (jednokratno), obročni su oni koji se otplaćuju u ugovorenim otplatnim iznosima, a amortizacijski su oni koji se otplaćuju u mjesečnim, tromjesečnim ili polugodišnjim anuitetima.
Obračun anuiteta obavlja se pomoću dvije metode: putem metode opadajućih anuiteta te metodom jednakih anuiteta. Kod prve metode glavnica se dijeli sa brojem obroka, a kamate zaračunavaju na ostatak duga. Kod druge metode koriste se V - financijske tablice za izračun kamatnog divizora, koji se zatim množi sa glavnicom duga i na taj način se izračunava anuitet koji je jednak tijekom čitavoga razdoblja povrata kredita.
Sa aspekta plaćanja kamate razlikujemo: kamatne i beskamatne kredite, a sa aspekta oblika u kojem je kredit dat razlikujemo gotovinske i bezgotovinske kredite. Prvi (najčešće potrošački) krediti isplaćuju se na gotovinski račun (na štednu knjižicu ili tekući račun) ili pak na ruke. Drugi se isplaćuje sa odobrene kreditne partije u korist žiro računa isporučitelja robe ili usluga. U potonjem slučaju korisnik ispostavlja vjerodostojnu dokumentaciju za plaćanja (predračune, kupoprodajne ugovore ili, pak, privremene ili okončane situacije), a banka izvršava plaćanja na teret otvorene kreditne partije sve dok se kredit ne iskoristi. U bezgotovinske kredite spadaju tzv. garancijski krediti koji se ne daju u novcu već u obliku jamstava, akcepata, rambursa, žiriranja, garancijskih pisama itd.
Daljnja podjela razlikuje kredite na: odobrene, u korištenju i u otplati. Odobreni kredit je kreditni okvir, tj. unaprijed postavljena granica do koje se neki kredit može koristiti. Kredit je u korištenju u unaprijed ugovorenomu roku (od nekoliko mjeseci do godine dana) u kojem se odobreni kredit može koristiti. Tijekom korištenja (roka korištenja) obračunavaju se kamate na izdvojeni (rezervirani), a neiskorišteni iznos kredita. Na iskorišteni dio kredita obračunavaju se interkalarne kamate, koje su najčešće jednake redovitim kamatama. Nakon što se iskoristi cjelokupni odobreni iznos kredit se prenosi u otplatu.
Nadalje, kredite dijelimo na one sa počekom (grace period) i one bez počeka. Kod prve skupine razlikujemo dvije opcije: (1) tijekom počeka ne plaća (vraća) se glavnica, ali se zato naplaćuju kamate, koje su najčešće jednake redovitim kamatama i (2) tijekom počeka ne plaćaju se ni glavnica ni kamate, već se nakon isteka počeka obračunane kamate pripisuju glavnici pa se za taj iznos povećava dug korisnika kredita.
Osim nabrojanih vrsta kredita u praksi se susrećemo sa još nekim specifičnim tipovima kredita, kao što su: poštanski kredit (postkredit), stalnim i povremenim kreditima, namjenskim i nenamjenskim, uvoznih i izvoznih, sanacijskih, sezonskih (primjerice za pripremu turističke sezone ili, pak, poljoprivredni kredit) itd. Poštanski kredit traje od 3 do 5 dana, a otvaraju se između dva kreditna poduzeća. Izraz potiče otuda da bi označio rok koji ovisi od poštanske udaljenosti i vremena koje je potrebno da pokriće stigne poštom. Stalni kredit je onaj koji stalno stoji na raspolaganju korisniku. Namjenski kredit je onaj čija je namjena točno propisana za određene namjene, pa banka pridržava pravo namjenskog korištenja kredita (najčešće investicijski kredit). Za razliku od namjenskog kredita kod nenamjenskog kredita korisnik slobodno koristi kredit po svom nahođenju (najčešće gotovinski kredit).
2.2. FINANCIJSKA TRŽIŠTA
Financijska se tržišta dijele na tržišta novca i tržišta kapitala. Na tržištu novca susreću se ponuda i potražnja kratkoročnih kredita, tj. novca privremeno slobodnog za kratkoročne pozajmice i potrebe u novcu za kratkoročne (obrtne) potrebe. Na tržištu kapitala ponudu čine sredstva koja traže dugoročan plasman, s jedne, i potrebe za investicijske svrhe, s druge strane. Na tržištu novca ulogu regulatora obično obavlja, sa manje ili više uspjeha, središnja banka, dok uvjete na tržištu kapitala determiniraju raspoloživa štednja, konjunkturna kretanja i sl.
2.2.3. Tržišta kapitala – transakcije tržišta kapitala uključuju kupovinu i prodaju vrijednosnih papira s dospijećem od jedne godine ili više. Tržište dionica čini integralni dio tržišta kapitala. Dionice koje kotiraju na tržištu kapitala predstavljaju dugoročne vrijednosne papire zato jer nemaju datuma dospijeća i jer postoje onoliko dugo koliko posluje poduzeće izdavatelj.
2.2.4. Tržišta novca – za razliku od tržišta kapitala koje se sastoji od dugoročnih vrijednosnih papira, tržište novca se odnosi na trgovanje kreditnim instrumentima koji se izdaju na manje od jedne godine. Instrumenti tržišta novca su visoko likvidni i utrživi papiri. Najvažniji instrumenti tržišta novca u Hrvatskoj su pozajmice uz opoziv, koje su koncem 2000. godine činile oko 85% dnevne trgovine, a prosječna kamatna stopa na te pozajmice bila je oko 3%. Na drugom mjestu su tzv. prekonočne pozajmice. Na trećem mjestu su blagajnički zapisi HNB-a u kunama. Zatim slijede trezorski zapisi Ministarstva financija i tako dalje.
Važno je istaći da tržište novca i tržište kapitala nisu strogo odvojena, već sredstva iz jednog struje u drugo upravljajući se uglavnom prema visini ukamaćenja. Nagle promjene u kamatnoj stopi, izazvane špekulativnim motivima banaka ali i odlukama središnjih monetarnih vlasti, odvode kratkoročna sredstva na tržišta kapitala i obrnuto, uslijed čega nastaju ili nagli skokovi ili padovi kursova efekata ili otkazi i restrikcije kratkoročnih kredita, što opet sa svoje strane izaziva poremećaje u proizvodnji i cirkulaciji dobara, a ponekad i do gospodarskih kriza. Ta stihijska dinamika dovodila je u prošlosti do ozbiljnih poremećaja i nezaposlenosti, što je dovelo do državnog intervencionizma, koji u većoj ili manjoj mjeri dovodi do regulacije na tržištima novca i kapitala.
3. DUGOROČNO KREDITIRANJE – KREDITIRANJE PODUZETNIKA
Dugoročno kreditiranje se bitno razlikuje od kratkoročnog kreditiranja. Te razlike se očituju u uvjetima pod kojima se dugoročni kredit odobrava, kvaliteti (dugoročnosti) izvora, cijeni kapitala, manjim ograničenjima od strane monetarnih vlasti i sl. Temeljne su značajke dugoročnog kredita:
a) Visina kamatnih stopa – na dugoročne plasmane uvijek je veća od onih na kratkoročne plasmane, ponekad i nekoliko puta. Na visinu kamatne stope utječu visina kamatne stope na dugoročne depozite (pasivna kamatna stopa), stupanj likvidnosti, stupanj rizika i sl.
b) Dugoročnost – spada u jedan od najbitnijih obilježja investicijskog kredita. Sa aspekta naših banaka svi krediti sa rokom dospijeća iznad jedne godine dana predstavljaju dugoročni kredit. nekada su se dugoročni krediti dijelili na srednjoročne (do pet godina) i dugoročne (iznad pet godina). Za poduzeća korisnike kredita u dugoročne plasmane spadaju svi oni plasmani koji su veći od likvidne (lakoutržive) aktive.
c) Povezanost vjerovnika sa gospodarskom sudbinom dužnika – kod investicijskog kredita vjerovnik (banka) snosi velik rizik poslovnog uspjeha poduzeća (dužnika). Za banke mali dužnici predstavljaju malu brigu, a veliki veliku brigu. Ako mali dužnik padne u teškoće sa servisiranjem kredita za banku nema većih problema, uvijek ostaju instrumenti osiguranja kredita iz kojega se banka može naplatiti. Međutim, ako veliki dužnik padne u teškoće banka će se angažirati sa novim plasmanima i učiniti sve da spasi dužnika, a time i svoja potraživanja. Na taj način banke, silom prilika, postaju ortaci, a ponekad i većinski vlasnici.
d) Individualnost investicijskog kredita – dok je većina kreditnih poslova na novčanom tržištu standardizirana, pa čak unaprijed utvrđena u pogledu pokrića, kamate, otplate i sl., kod investicijskog kredita svi ti uvjeti su individualni i zavise od slučaja do slučaja. Izuzetak čini jedino hipotekarni kredit kod koje su uvjeti uglavnom standardizirani.
e) Relativna vrijednost pokrića – radi visine i dugoročnosti pokriće dugoročnih kredita oslanja se u najvećem broju slučajeva na nepokretnosti (poljoprivredno ili građevinsko zemljište, zgrade, poslovni prostori, instalacije i sl.) i na prijenos u fiducijarnu svojinu strojeva, opreme, alata i sl. Međutim, vrijednost tih objekata u velikoj mjeri ovisi od rente (prinosa) koji donose, a koji su na duži rok podložni većim oscilacijama. Uslijed toga i vrijednost pokrića, ma kako bilo dobro odmjereno, ostaje uvijek upitno. Zemljište, zgrade, strojevi i inventar neke tvornice, koja radi punim kapacitetom, predstavljaju veliku vrijednost, međutim, ako dođe do teškoća u proizvodnji, vrijednost tvorničkih hala i opreme past će daleko ispod njihove nabavne cijene, ponekad u bescjenje. Da ne bi do toga došlo banke se angažiraju dodatnim ulaganjima u modernizaciju kapaciteta ili pak njihovu preorijentaciju. Međutim, iskustvo je pokazalo da je za banke bolje suočiti se sa istinom (gubitkom) nego srljati u daljnje dubioze.
f) Spora unovčivost (monetizacija) pokrića – u svezi sa relativnošću vrijednosti pokrića za banke se pojavljuje još jedan problem, a to je spora i teška unovčivost pokrića kada poduzeće dođe do likvidacije. Taj problem je osobito prisutan kod hrvatskih banaka. Tomu je više razloga. Naime, kada dođe do ovrhe javljaju se problemi sa ulaskom u posjed nekretnine, koja se koristi kao pokriće, a kada se i taj problem riješi ostaje problem prodaje (monetizacije) potraživanja koje odmah gubi na vrijednosti, često ispod 50% tržne vrijednosti.
g) Prebacivanje dugoročnih zajmova na štediše putem emisije dionica – da bi izbjegle velike rizike kojima su izložene banke kod dugoročnih plasmana, u pogledu visine ulaganja, njihove dugoročnosti i neizvjesnosti, ove banke pribjegavaju emitiranju dionice i na taj način dolaze do potrebitih velikih sredstava, a rizike mogućih promašaja prebacuju na brojne male dioničare. I najveći zajam razbija se u sitne i masi dioničara pristupačne dijelove u vidu dionica i obligacija u cilju da se pomoću tih vrijednosnica apsorbiraju ušteđevine. To prevaljivanje ima dva oblika: direktno i indirektno. Kod prvoga se emisijom dionica pojavljuju velika poduzeća. Koja na taj način dolaze do potrebitog kapitala za povrat uloženih sredstava, a u drugom slučaju same banke emitiraju svoje dionice, založnice ili obligacije, i iz ta formiranog kapitala vrše ulaganja. Dolazeći na taj način do sredstava za novo dugoročno kreditiranje, banka istodobno prevaljuje rizik iz svojih ranijih dugoročnih plasmana na nove dioničare ili kupce obveznica ili zadužnica.
h) Povezanost sa tržištem vrijednosnih papira – tržište vrijednosnih papira ima u visoko razvijenim ekonomijama presudnu ulogu na ukupno tržište kapitala. Ono se sastoji u ponudi velikog broja raznih vrijednosnica s jedne strane i potražnje za plasmanom novih kapitala s druge strane. Hoće li se neko poduzeće odlučiti za investicijski kredit (zaduženje) kod banke ili će emitirati vlastite dionice, zavisi, prije svega, od mogućnosti plasmana tih vrijednosnica na tržištu efekata. S druge, pak, strane spremnost ulagača da plasiraju svoj kapital na tržište efekata ovisi o visini rendite (prinosa na vrijednosnice).
i) Neovisnost od utjecaja monetarnih vlasti – za razliku od kratkoročnih bankarskih poslova, koji su pod budnim nadzornom monetarnih vlasti (eskontna stopa središnje banke, obvezne pričuve, limitirani rast kredita i dr.), tržište kapitala je relativno neovisno od utjecaja monetarnih vlasti. Na tržištu efekata susreću se veliki bankarski sindikati, velika etablirana poduzeća te špekulativni kapital željan visoke rendite i kroz bogaćenja na promjenama kursova vrijednosnica.
4. INSTRUMENTI OSIGURANJA
Problem sigurnosti u bankarstvu može se sagledati sa dva motrišta: s jedne strane postavlja se pitanje osiguranja kada je banka dužnik i, s druge strane, kada se banka pojavljuje kao vjerovnik. Drugim riječima postavlja se pitanje: kako će se osigurati deponent i ulagač (štediša) koji svoja sredstva povjerava u banci, i kako će se banka osigurati da njezini dužnici vrate njezina potraživanja. Ova dva problema obično se promatraju odvojeno, međutim, između njih postoji uska veza, jer nijedna banka u svijetu nije u stanju zadovoljiti svoje vjerovnike, ako istodobno njezini dužnici ne servisiraju na vrijeme svoje obveze prema njoj. Drugim riječima, banke su dobre onoliko koliko su dobri njihovi komitenti. Mnoge banke su propale jer su podcjenjivale ovo načelo.
Realni (pokriveni ili osigurani) kredit može biti osiguran različitim instrumentima: pokretnostima, nepokretnostima i zalaganjem ili ustupanjem prava i potraživanja. U nastavku ćemo opisati sedam najčešćih vidova pokrića - osiguranja:
jamstva,
garancije,
ustupanja i zalaganja,
zalaganje prava,
zalaganje robe i drugih pokretnosti,
zalaganje vrijednosnih papira,
ustupanje u fiducijarnu svojinu i
hipotekarno osiguranje.
a) Jamstva – pokriće pomoću jamstva ima tu dobru stranu što nije skopčano sa većim troškovima, pa se stoga često prakticira kada su u pitanju manji zajmovi i na kraći rok. Jamstvo se daje u pismenom obliku i može biti trostruko: dopunsko, kolektivno i samodužničko (jamac – platiša). Ovo treće najviše odgovara banci jer se po njemu jamac odriče zahtjeva da se prethodno pokuša naplata od glavnog dužnika, već dobrovoljno pristaje da sam stupi na mjesto glavnog dužnika čim banka izjavi da joj ovaj više nije dostatan.
Jamstva se najradije traže od članova upravnoga i nadzornoga odbora kod dioničkog društva što, pored imovine društva, uključuje i osobnu odgovornost, zatim od javnih i tajnih ortaka, roditelja i rođaka koji mogu imati utjecaja na samo vođenje poslova.
b) Garancija - se daje za kredite koje podižu građani, gospodarski subjekti ili jedinice lokalne/regionalne samouprave od strane drugih poslovnih banaka, garancijskih agencija i fondova (kada se zadužuju građani i gospodarski subjekti) ili države (kada se zadužuju jedinice lokalne/regionalne samouprave).
Za dugoročne kredite polaganje garancijskog iznosa u određenom postotku (5-10%) služi za pokriće možebitne razlike između stvarnih i predračunskih troškova te za plaćanje anuiteta u slučaju da investicija ne bude završena na vrijeme. Pored, garancijskog pologa, kao posebna vrsta garancije kod investicijskih kredita, služi učešće investitora u određenom postotku (obično između 10-30%) od visine investicije.
c) Ustupanje i zalaganje potraživanja – dešava se da poduzeće dođe u situaciju da mu je potreban kredit za daljnje poslovanje iako i samo ima znatna potraživanja od svojih poslovnih partnera (kupaca). U vremenima konjunkture prodaja robe na poček ne predstavlja veliko opterećenje za poduzeće iz razloga što tada uplate redovito i na vrijeme stižu. Osim toga, jedan dio kupaca plaća svoje nabavke najčešće odmah po prijemu robe u gotovini koristeći se kasa-skontom (popustom). Također, u vremenu konjunkture kupci lako daju pokriće u vidu mjenice (akcepata), koje se bez većih teškoća likvidira o roku. Međutim, u vrijeme poslovnog zastoja i stagnacije (recesije) kupci kupuju robu na otvoren račun, što znači bez osobitog osiguranja i bez čvrstoga roka. U takvim slučajevima jedini put da prodavatelj dođe do novih sredstava je kredit na temelju cesije ili zalaganja svojih potraživanja.
d) Ustupanje i zalaganje prava – ustupanje i zalaganje prava predstavlja dosta rijetku pojavu u bankarstvu, osobito ako imamo u vidu da se pod tim pojmom ne podrazumijevaju potraživanja i vlasnička prava, već se radi o rudarska prava istraživanja, prava eksploatacije i prava na temelju polica osiguranja, kao i prava koja proistječu iz patenata i licenci.
Uvjete cediranja ili zalaganja police osiguranja regulira dotično osiguravajuće društvo, uslijed čega je potrebno da se banka od njega informira. Polica osiguranja kao predmet pokrića ima onoliku vrijednost koliko joj iznosi vrijednost otkupa.
e) Zaloga na robu i druge pokretnosti – pokriće putem zalaganja ili ustupanja pokretnosti je češća pojava u bankarskoj praksi, ali ona se najviše prakticira sa robom i vrijednosnim papirima. Zlato, nakit i druge dragocjenosti služe kao ručna zaloga kod založnih zavoda i ustanova koje njeguju potrošački kredit. Međutim, kod većih banaka, koje za to imaju uvjete (skladišta i depoe), roba također služi kao zalog za odobreni kredit. Puno češći je slučaj da banke umjesto robe, kao zalog koriste robne dokumente (konosman, tovarni list ili skladišnicu-varant). Konosman, tovarni list i varant su dakle tri glavna oblika pomoću kojih se u bankarstvu roba pojavljuje kao kreditno pokriće. Prvi izdaje brodar ili zapovjednik broda, drugo prijevoznik (autoprijevoznik, željeznica, pošta, avioprijevoznik), a treće javni skladištar.
Sva tri dokumenta glase po naredbi ili na donositelja. U tom slučaju ona su prenosiva prostim indosiranjem koje se vrši jednostavnim potpisivanjem.
f) Pokriće u vrijednosnim papirima – pokriće putem vrijednosnih papira je veoma rasprostranjen način osiguranja potraživanja u zemljama sa razvijenim tržištem vrijednosnica. To ima svoje razloge – ugovor o zalaganju sklapa se veoma lako, smještaj vrijednosnih papira u bančin portfelj ne predstavlja nikakve tehničke probleme, a o njihovom bonitetu i vrijednosti banke se jednostavno informiraju putem burzovnih kursova.
Zalaganje vrijednosnih papira regulirano je općim građanskim zakonom (Zakonom o obveznim odnosima, Narodne novine br.53/91), koji općenito vrijedni za zalaganje pokretnosti. Naime predmet zalaganja predstavlja akcesorsko pravo, tj. pravo ovisno o postojanju duga. Sa gašenjem duga gasi se i zaloga te pretvara u ostavu. Vjerovnik ima pravo prvenstva naplate, može je izložiti prodaji, ako je protekao rok (prodaja mora biti javna), ima pravo tražiti dopunu zaloge, ako njezina vrijednost padne ispod iznosa glavnoga duga, koristiti se njezinim prihodima (naplata kupona i sl.), ali i ima dužnost da založenu stvar čuva kao svoju i da se s njom ne može koristiti.
g) Prijenos u fiducijarnu svojinu – osiguranje putem prijenosa u fiducijarnu svojinu prakticira se veoma često iako je to jedna vrsta osiguranja za koju ne postoje jasni zakonski propisi. Naime, dok se jamstva, zaloge, cesije, intabulacija i sl. temelje na pozitivnih propisima (Zakon o obvezatnim odnosima), prijenos u fiducijarnu svojinu predstavlja jednu konstrukciju koju je stvorila poslovna praksa.
Dešava se da neko poduzeće ima veoma dobre poslovne izglede, ali da nema ni jamca, ni potraživanja, ni vrijednosne papire, ni nepokretnosti. U takvoj situaciji banka će se odlučiti za ovaj način osiguranja. Ono se sastoji u tome što poduzeće pismenim putem prenosi svoja vlasnička prava (alati, strojevi, robe ili zalihe, ponekad i čitavu aktivu) na banku, a banka mu drugim ugovorom tu aktivu ustupa na uporabu. Banka nad tom aktivom stječe, prema trećim osobama, neograničenu, a prema poduzeću fiducijarnu svojinu kao pokriće za svoje potraživanje, dok poduzeće zadržava pravo uporabe ali ne i pravo raspolaganja sa ustupljenom aktivom. Obje strane u ovom aranžmanu postižu svoj cilj – banka pokriće, a poduzeće kredit.
h) Osiguranje putem nekretnina (hipoteke)
Osiguranje na temelju nekretnina jedan je od vrlo čestih načina pokrića, osobito kada su u pitanju veći krediti i duži rok otplate. Hipoteka ili intabulacija sastoji se u uknjižavanju (upisu) u sudskim knjigama prava zaloge na jednu određenu nepokretnost, s tim da tako uknjižena tražbina ima prvenstvo naplate iz vrijednosti prodane nekretnine, bez obzira na druge tražbine prema dužniku.
Popularnost hipoteke kao pokrića proizlazi iz njezinih pogodnih osobina – sigurnosti, lake odredivosti vrijednosti pokrića, jasnih zakonskih propisa, mogućnosti prijenosa hipoteka, javnosti duga i pune slobode raspolaganja nekretninom od strane vlasnika i pored postojanja tereta. Sigurnost hipotekarnog osiguranja je veoma velika, veća nego kod drugih oblika osiguranja. Razlog leži u činjenici da su nekretnine same po sebi trajne, a često i neuništive (zemlja). Što se tiče vrijednosti ona se lako utvrđuje pribavljanjem podataka od poreskih vlasti ili osiguravajućih društava. Jasni zakonski propisi čine da ovaj oblik osiguranja zahtjeva najmanja parničenja (dokazivanja). Osim toga, propisi omogućavaju da se jedna postojeća uknjižba lako i brzo prenese na drugoga. Javnost hipotekarnog osiguranja sastoji se u tome što su zemljišne knjige svakom pristupačne i uvijek se mogu pregledati. Konačno, hipotekarni dužnih zadržava pravo vlasništva nad nepokretnom imovinom iako je ona založena. On je može i prodati – otuđiti, a novi kupac je dužan primiti nekretninu sa njezinim uknjiženim teretom. Hipotekarno osiguranje može doći u pitanje samo u dva moguća slučaja: ako se radi o nesretnom slučaju (primjerice požaru) ili pak dođe do pada vrijednosti nekretnina (ratno stanje, recesija i sl.). U oba slučaja banka se može efikasno zaštititi – u prvom slučaju osiguranjem predmetne nekretnine i vinkuliranjem police u korist banke, a u drugom slučaju na taj način što banka uzima kao instrument osiguranja nekretninu čija vrijednost premašuje visinu kredita, ponekad i nekoliko puta.
Hipotekarno pravo se realizira (konzumira) javnom prodajom objekta, a prestaje danom ispisa iz zemljišnih knjiga, po pristanku vjerovnika (banke) i nakon likvidacije tražbine od strane dužnika.
U slučaju kada ne postoji bojazan da će se naplata potraživanja morati naplatiti sudskim putem, ili kada je u pitanju kraći rok, banka može odustati od uknjižbe hipoteke, već se može zadovoljiti privremenim osiguranjem, tj. zabilježbom prava prvenstvenog reda. Ta zabilježba je dostatna za osiguranje bančina potraživanja, a njezino djelovanje je godinu dana.
5. NACIONALNI PROGRAM POTICANJA PODUZETNIŠTVA
Koncem 2004. godine Vlada RH je usvojila projekt Nacionalni program poticanja poduzetništva. Svrha je Programa poboljšati uvjete financiranja malog i srednjeg poduzetništva, pokretanje gradnje poduzetničke infrastrukture (zone, parkovi, inkubatori i sl.), pokretanje tradicijske proizvodnje, izobrazba poduzetnika, nove tehnologije, izvoz i dr. Program se realizira kroz subvenciju kamata te bespovratne potpore za pokriće troškova izrade poslovnih planova, troškova bankarskih naknada, nabave informatičke opreme, troškova obrade tržišta, troškova izobrazbe poduzetnika i dr. Program se sastoji od 30 projekata od kojih navodimo važnije:
Projekt "Lokalni projekti razvoja – poduzetnik",
Projekt izgradnje poduzetničkih zona u JL(P)S,
Projekt "Poduzetnički centri",
Projekt "Branitelji“,
Projekt "Inovacija",
Projekt "Izobrazbe poduzetnika",
Projekt "Poduzetnik početnik",
Projekt "Izvoz",
Projekt "Socijalne usluge",
Projekt "Nova zadruga",
Projekt "Poduzetništvo žena",
Projekt "Poduzetništvo mladih".
U nastavku smo predočili važnije odredbe projekta "Lokalni projekti razvoja - poduzetnik", kao krucijalni projekt za financiranje malih i srednjih poduzetnika, te posebnih skupina, kao što su: branitelji, mladi, žene i socijalne usluge.
LOKALNI PROJEKTI RAZVOJA - PODUZETNIK
Nositelji projekta:
Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva
Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Splitsko-dalmatinska županija i
poslovne banke:
Croatia banka d.d. Zagreb, Ispostava Split
Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Ispostava Split
Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Zagreb - Ispostava Split
Nova banka d.d. Zagreb, Ispostava Split
Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Poslovna jedinica Split
Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Ispostava Split
Splitska banka d.d. Split
Volksbank d.d. Zagreb, Ispostava Split
Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Ispostava Split
Ciljevi projekta
poticanje poduzetništva;
poticanje proizvodnje
samozapošljavanje i zapošljavanje;
obrazovanje poduzetnika i dr.
Korisnici projekta su:
obrti
mala i srednja trgovačka društva
zadruge
ustanove
Lokalni projekti uključuju slijedeće projekte:
Socijalne usluge
Branitelje*
Žene
Mlade
* Napomena projekt BRANITELJI odnosi se na:
nezaposlene hrvatske branitelje
nezaposlenu djecu poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja
zaposlene branitelje i djecu poginulih, zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja koji pokreću vlastiti posao
institucije uključene u realizaciju projekata Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva
poduzetnike koji zapošljavaju branitelje.
Namjena kredita:
kupnja, izgradnja, uređenje ili proširenje objekata
nabava opreme ili pojedinih dijelova opreme
obrtna sredstva u funkciji investicije ili za unapređenje poslovanja do najviše 50% visine traženog kredita
refinanciranje postojećih nepovoljnih kredita.
Ministarstvo, zajedno sa ostalim nositeljima projekta, zadržava pravo praćenja realizacije projekta, kao i kontrolu namjenski utrošenih sredstava.
Uvjeti kreditiranja:
Visina kredita: najniži iznos je protuvrijednost 5.000 EUR-a, a najviši iznos nije određen
Kamatna stopa: 2%
Troškovi obrade kredita: do 0,8%
Depozit: nema ga
Rok otplate: do 10 godina u koji je uključen poček od najviše 2 godine
Instrumenti osiguranja: hipoteka, državno jamstvo (preko Hrvatske agencije malog gospodarstva).
Subvencija kamata:
Korisnici projekta imaju pravo na korištenje subvencija kamata u visini 2% (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva 1% i Splitsko-dalmatinska županija 1%). Osim navedenih subvencija korisnici imaju pravo na dodatne subvencije kamata, i to:
za socijalne usluge 2%
za branitelje 2%
za žene 2%
za mlade 2%
Zahtjevi za dodatne subvencije podnose se Splitsko-dalmatinskoj županiji, Upravnom odjelu za gospodarstvo, razvitak i obnovu.
Sredstva potpore:
Osim kreditiranja Ministarstvo pruža više potpora korisnicima projekta:
Subvencija troškova izrade poslovnih planova u 100% iznosu do maksimalnog iznosa 7.000,00 kn
Subvencija troškova bankarske naknade za obradu kredita u 100% iznosu
Subvencija nabavke informatičke opreme i pripadajućeg programa u 100% iznosu, do maksimalnog iznosa 10.000,00 kn
Subvencija troškova obrade tržišta proizvoda/usluga u 100% iznosu, do maksimalnog iznosa 10.000,00 kn
Subvencija troškova obrazovanja u poduzetništvu u 100% iznosu, do maksimalnog iznosa 5.000,00 kn
Zahtjevi se podnose na propisanom obrascu i traženom dokumentacijom po objavljenom javnom pozivu Ministarstva
Post je objavljen 23.01.2006. u 13:36 sati.