USPOMENE
Kad bi on samo znao kako je meni, kad ja šaljem poruke i pokušavam prijateljski razgovarati s njim. Kad bi on znao kako se ja svake večeri nadam da će mi poslati poruku za laku noć. Kad bi znao kako se osjećam kad ga vidim a on jedva da me i pozdravi, kako bi mu rado u tom trenutku poletjela u zagrljaj. Kako svaki dan želim da osjetim njegove usne na svojima, kao one večeri kad me on prvi put poljubio, njemu je to bio samo još jedan poljubac, a ja sam bila samo još jedna cura što je pala na zavodljive medene oči i slatki osmijeh, možda je njemu to bilo to ali za mene, za mene to je bio najljepši mogući osjećaj, za mene to je bio onaj nezaboravni prvi poljubac.
Još uvijek mi kroz glavu ponekad prolaze slike one večeri, onog četvrtka… Još uvijek ponekad osjećam ruke oko struka i u glavi čujem onu kobnu pjesmu koja me podsjeća na njega. I danas kad čujem neke pjesme još uvijek jedva zadržim suze.
Svaki dan slala sam mu poruke, dok sam uvjerena bila da nema na računu bilo je uredu, ali kada sam saznala da samo neće da mi odgovara srce mi je puklo, više nisam mogla izdržat, bio je 27.12 i ja sam mu poslala poruku… onu kobnu poruku.
Još uvijek se pitam što bi bilo da Mario nije bio kraj mene, da mu nisam dala da pošalje poruku, poruku koja je bila zadnja poruka od mene njemu. Još uvijek se sjećam teksta poruke „Ovo je moja novogodišnja odluka: Više ti neću pisati poruke, ovo je sigurno zadnja poruka koju ćeš dobiti od mene jer dok ovo čitaš brišem tvoj broj iz mobitela“. Prvi dio sam uspjela ostvariti, više mu nikada nisam poslala poruku, ali broj nisam mogla obrisat. Toliko puta sam pokušala poslat mu poruku, držala sam mobitel u ruci, i gledala u ekran pokušavajući napisati tu poruku koja bi možda promijenila sve. Nisam znala što napisati nekome kome sam rekla da zapravo više ne želim ni čuti za njega, on je možda i mislio da sam obrisala njegov broj. Ali smislila bih ja što napisati samo da ponos nije bio tako velik, onaj glas u glavi koji mi je govorio da bi ponovo bilo isto, da bi ja slala poruke i on ne bih odgovarao. Zbog podrške koju mi je davao Mario i zbog tog ponosa uspjela sam nakon više od tri mjeseca obrisat i njegov broj iz mobitela.
Sada, nekoliko godina poslije, može se reći da sam se napokon oporavila. Možda je tako, ali još uvijek, u vedrim noćima, tjedan dana prije mog rođendana, osjetim poljupce na usnama i prste stranca na svojoj koži. Možete reći da sam luda ali svaki taj poljubac i svaki taj dodir je kao duh prošlosti koji se vraća da me podsjeti na prvu ljubav i prvi poljubac.
Kažu da sam od te nove godine postala bezosjećajnija, više nikad nisam dopustila da mi netko slomi srce, uvijek sam ih ja lomila. Čim sam vidjela da više ne ide, na nevinim dečkima osvećivala sam se njemu, osvećivala sam mu se za sve neprospavane noći koje sam provodila plačući. Možda se sada pitate što bih uradila da ga ponovo vidim. To je dobro pitanje, sada bi vam mogla reći da bi mu u lice rekla da ga mrzim, ili možda da bi mu rekla da mi je žao zbog toga što se dogodilo i da bi trebali ponovo pokušati, no to bi bila laž. Ja njega ne mrzim, ali nije mi žao jer mi nema zbog čega biti žao, a sigurno ne bih željela ponovo pokušati sa njim. Zato ću biti iskrena, ne znam što bi mu rekla, možda ga ne bih ni prepoznala, ali ako se to dogodi i ako ga prepoznam mogu vam jamčiti da bi to bio zanimljiv susret.
Post je objavljen 23.01.2006. u 13:16 sati.