"Sotona nas je godinu dana posjećivao…" Možete li pogoditi autora?
Kada sam počeo pisati ovaj blog, iskoristio sam naziv romana Glena Duncana, po kojem je sada snimljen i film; knjigu, koja je naravno s jedne strane fikcija, s druge, inspirirana Sotonom samim, koji kroz priče istine o sebi, o Bogu, o svijetu i čovjeku iznosi. Ja, nečisti duh, nadahnjujem ljude, kao što to radi Sveti duh; i mnogo sam raznovrsniji!
Evo sada poduljeg citata, koji čini kraj jedne knjižice, u kojoj autor opisuju druženje jednog dječaka sa Sotonom. Kad pročitate, vidjet ćete da ima sličnosti za nekim temama, o kojima sam i ovdje pisao.
Zanima me, da li znate, ili možete pogoditi, tko je autor te novele? Mnogo je manje poznata od nekih drugih djela tog autora, koji je vrlo popularan, za njega ste sigurno čuli! Da li vam netko pada na pamet? Dakako, za par dana reći ću vam o kome se radi.
Sotona nas je godinu dana tako posjećivao, ali zatim poče dolaziti sve rjeđe i rjeđe, i konačno ga dugo uopće nije bilo. To me rastuži i osjeća sam se osamljeno. Osjećao sam da ga naš sićušni svijet sve manje zanima i da svakog trena može sasvim prestati ovamo dolaziti. Ali jednog dana on najzad opet dođe k meni. bio sam presretan, ali, nažalost, to nije dugo trajalo. Reče da je došao da mi kaže zbogom, i to zauvijek. Spremao se na put da istražuje druge kutke svemira, u kojima će ostati duže no što žu ja moći dočekati da se vrati.
– Odlaziš i više se uopće nećeš vratiti?
– Jeste, – odgovori on. – Dugo smo drugovali i bilo je prijatno… prijatno obojici, ali sad moram otići i više se uopće nećemo vidjeti.
– Na ovom svijetu, Sotona, ali na drugom? Sigurno žemo se sresti na drugom svijetu?
Na to on spokojno i ozbiljno kaza svoj čudan odgovor:
– Nema drugog sveta.
Neki tamni utisak, kao kakav lakhor, zatreperi mi dušom, od njegove duše, donoseći neki neodređeni i nejasni, ali blagoslovljeni osječaj pun nade da su te nevjerovatne riječi možda istinite – da čak mora da su istinite.
– Zar to nikada nisi naslutio, Teodore?
– Nisam. Kako da naslutim? ali kad bi to samo bilo istina…
– Istina je.
Val zahvalnosti diže mi se u grudima, ali neka sumnja zadrža ga prije nego je riječima došao do izražaja, pa rekoh:
– Ali … ali … mi smo vidjeli taj zagrobni život … vidjeli smo ga u svoj njegovoj stvarnosti, pa prema tome …
– To je bilo priviđenje … to nije postojalo.
Jedva sam disao od velike nade koja me je razdirala.
– Priviđenje? … Privi …
– I sam život je privid, san.
To me je cijelog naelektriziralo. Gospode Bože! Ta misao mi je i samom tisuće puta dolazila u glavu kad sam razmišljao!
– Ničega nema, sve je samo san. Bog … čovjek … svijet … sucne, mjesec, divljina zvijezda … san, sve je san, ništa od toga ne postoji Ničega nema osim praznog prostora … i tebe!
– Ja!
– A ni ti nisi ti … nemaš tijelo, nemaš krv, nemaš kosti … samo si [I]misao. Ni ja sâm ne postojim. I ja sam samo san … tvboj san, stvorenje tvoje mašte. Još malo pa ćeš to shvatiti. Tada žeš me izbaciti iz svojih priviđenja, pa ću se vratiti u ništavilo iz kojeg si me stvorio …
Mene već nestaje … gubim se … čilim. Još malo, pa ćeš ostati sam u beskrajnom prostoru i lutat ćeš tom begraničnom samoćom, bez prijatelja ili druga, zauvijek … jer ćeš ostati misao, jedina misao koja postoji i koju tvoja priroda čini neugasivom i neuništivom. Ali ja, tvoj bijedni sluga, otkrio sam ti tebe samog i oslobodio te. Sanjaj druge snove, bolje snove!
Čudno je da to nisi naslutio prije mnogo godina … prije mnogo stoljeća, vijekova, odavno, odavno … jer si postojao, sam samcat, kroz sve vječnosti! Zbilja je čudno da nisi naslutio da su tvoj svijet i sve u njemu samo snovi, priviđenja, izmišljotine! Čudno je, jer je sve to tako otvoreno i pomamno ludo … kao svi snovi: bog koji je mogao stvoriti dobru djecu isto tako lako kao i rđavu, a ipak je radije stvorio rđavu; koji je mogao svakog od njih učiniti sretnim, a ipak nije stvrio nijednoga sretnika; koji je učnion da iznad svega cijene svoj gorki život, a ipak ga je tako škrtački skratio; koji je svojim anđelima poklonio vječno blaženstov, a od svoje ostale djece traži da to zasluže; koji je svojim anđelima dao život bez bola, a svoju ostalu djecu ukleo svirepim nevoljama i umnim i tjelesnim boleštinama; koji priča o pravdi, a izmislio je pakao … priča o milosti, a izmislio je pakao … priča o zlatnim pravilima i oproštenju pomnoženom sa sedamdeset puta sedam, a izmislio je pakao: koji drugima priča o vrlinama, a sâm ih nema; koji se mršti na zlodjela, a sam ih sve čini; koji je po svojoj volji stvrio čovjeka, a zatim pokušava odgovornost za čovjekova djela prebaciti na čovjeka, umjesto da je časno stavi na njeno mjesto, na sebe samog; i na kraju krajeva, savršeno božanski bandogavo poziva tog jadnog roba, o kojemega se tako ogriješio, da ga obožava …
Sada vidiš da je sve to nemoguće, do u snu. vidiš da su to čiste, djetinjaste ludosti, besmisleni plodovi uobrazilje koja nije svjesna svojih hirova … nakaradan i glup san. Ništa ne postoji osim tebe. A ti si samo misao … nestalna misao, neskorisna misao, beskućnička misao, koja osamljeno luta praznim vječnostima!
On isčeznu i ostavi me užasnuta; jer sam znao i shvatio da je sve što je rekao istina.