''O blože, ti valjda znaš šta radiš,
Ti imaš bolji pregled, legendo,
Ali iz našeg tupog ugla,
izgleda gusto.
O blože, nije da kukam da nas vadiš,
Al' zapelo je negde, treba nam
tip sa iskustvom''
I ja nisam genije, to već znam.
Off-topic.
Ali kako bi trebao teoretski izgledati blog. Svaki dan, post jedan? I don't think so. Prvo svaki dan nemaš inspiraciju, nemaš ni vremena, a nemaš ni što napisati. Nekome je zanimljivo što mislim o kupusu kojeg danas nisam jeo? I don't think so. Pisanje radi vježbe? Može, treba uvježbati svoj stil, uhvatiti ruku. Tako sam čitao Dostojevskog, čini mi se, rekao je kako treba početi pisati da bi se ''uhvatila ruka''. Opa, htio bi pisati kao Dostojevski? Pa tko bi čitao nešto u stilu ruskog realzma? Naravno, ali nije to tako bezazleno, jer, .. prvo treba nešto imati za reći da bi nešto smisleno i napisao. Iako je za mene to jedan normalan i uobičajni stil pripovjedanja, sumnjam da bi dobro prošao kod dežurnih kritičara. Uostalom, ne mogu nikako spadati u ruske realiste, jer to je doba već prošlo. Možda neki novo-realizam? Možda neko drugo ime za to već postoji samo ja neobrazovan neznam. Ali stvarno me zanima, je li teoretski mogu nešto pisati što spada u neko povijesno književno razdoblje? I šta ako se stilom izdvajam iz svoga razdoblja, je li me to čini nevažnim?
Nego da se vratim na opću teoriju bloga. Danas vlada demokracija. Nema prevladavajućeg pravila, ni stila. Internet i blog su prirodni mediji za kreativni nered i rad. Piši šta hoćeš, kako hoćeš, eventalno prijeti tužbom nekome tko te citira ili kritizira (by the way, ja sam na strani ny-čanke, iako je morala znati s čime ima posla. Tko se bloga laća, od bloga i strada) U tome i je ljepota tisuću cvjetova. Baš mi je drago da postoji polje na kojem sve lingvističke i ine teorije i torture padaju u vodu. Ma kakvi gramatički navodi, pravila, školovanja i ostale frustracije? Evo vam, gledajte, najedite se profesori jezika vaše dike i ponosa, vašeg standardnog - a zapravo mrtvog poimanja - jezika. E ovo na blogu je prava živa tvar - ovo je jezik. JAZIK!
Mješavina riječi, nesuvislosti, tri točkica, xyz-a, kvačica i nekvačica, engleskog i klinginskog, seljaka i kupusa. Taj mračni predmet žudnje, jezik nas svagd(š)nji, na kojem se rađamo, psujemo, plačemo i molimo, zavodimo i jedemo, pišemo i padamo na ispitu. Jezik kojim pišemo, kojeg volimo, na kojem mrzimo i kupujemo. I prodajemo.
A tek slike. Mislim gif-ovi i jpezi. (ej, kako se pretplatiti na nešto što će me obavijestiti da je jpeg od sada i hrvatska riječ. Ovaj, ..., što hoće to bit u ovom stoljeću, jer baš nešto ne planiram dočekati sljedeće stoljeće.. Imam nekog posla pod zemljom.) Nigdje ne piše da slike spadaju pod jezik, ni da je blog alat samo za jezik. Nego, slike, šarene slike. E to je i budali drago. Čak i predsjednik svijeta, gospodin aktualni Grmlje, smatra da su u čitankama slike poželjne.
AARHRRGH. Patentiram potezom šlica ovu riječ, koja znači .. e ne-ću sve reć da mi tko ne ukrade patent, samo ću reć da je to kompleksan osjećaj između kompleksiranosti i kompententosti za osjećanje komplementarnosti. A jedna slika 1000 riječi. Koliko je to sličica na kineskom pismu? 300 piktograma?
Dragi moj blože. Pišem u mraku, jer sam u sjeni. A i noć je. Bit ce toga još. Sad pozdravljam ovim putem svoj ljubljeni jezik. Preživio ti meni i nama. I prodajem ulje. Maslinovo.
Post je objavljen 23.01.2006. u 08:40 sati.