Ja sam pomalo hladna osoba, teško izražavam osjećaje. Mrzim samu sebe zbog toga, pogotovo kada za to krive to što sam odrasla bez mame. Gledajući Leu, shvaćam koliko je u njezinoj dobi bitno imati mamu. U toj dobi sam ja svoju izgubila. I Bože, kako bi uopće netko imao srca napustiti tako predivno biće? Taj nevin pogled... Ja sam se u ovo malo dana toliko navikla na Leu da ne znam kako ću sutra kada dođu po nju... Samo se pitam je li moja mama osjetila trunku žaljenja kada je otišla.
S Marinom sam skoro sve riješila, odlučili smo mijenjati neke navike i prilagoditi se jedno drugome. A onda možda dođe u obzir i da on dođe k meni živjeti. Ali do tada ja moram još puno promjena napraviti, moram prvenstveno riješiti stvari u svojoj glavi, onda s Marinom, pa čak i s Njim, a na kraju i promijeniti odnos prema tati. Nikada nam se nije događalo da se ovako često svađamo i znam da sam ja kriva...
Čula sam se jučer sa bivšim zaručnikom. Čestitala sam mu, dobit će dijete. A danas sam si razmišljala kako život nije fer, mislim, onaj san (ili život) koji smo on i ja stvorili dok smo bili zajedno, on taj san živi, ali ne sa mnom i to mi smeta. Mislila sam da je to ono samo naše, ali sve je nekako slično, od njegovog vjenčanja pa sve do sitnica pa čak i djeteta. Nadam se samo da neće dati neko od naših imena djetetu, jer onda stvarno ne znam kako ću reagirati. Ali izvukla sam pouku iz ovoga- kada budem jednoga dana s nekim novim gradila neke nove snove, definitivno na njih stavljam copyright! J
Inače, Marin je sa mnom bio jednu noć i onako smo zajedno promatrali malu Leu kako spava i ne znam, rekao mi je da osjeća da bi volio imati jednog svog anđela sa mnom. Ja sam mu rekla da ne priča gluposti... Nisam mu mogla reći da osjećam isto. I bila sam s njom sinoć na Marinovoj tekmi i on je tako nježan s njom, a on je njoj zanimljiv onako velik :) , mislim ide mu s djecom... to se vidi... Dobro je to znati...
Pusa
Post je objavljen 22.01.2006. u 21:02 sati.