Sedam je sati ujutro. Sjedim na krovu svoje zgrade, pušim duhan. Razmišljam. Obolio sam od stravične bolesti koja mi izjeda tjelo. Tresem se. Dvije stvari. Prva stvar: Ronija nema. Druga stvar: sutra do mraka, trebam doći do DCMW-a i dati Khnrau 500 dolara. Nemoguće. O nabavljanju prara ni ne razmišljam, jer jedini način da do njih dođem, jest ili da provalim u kuću nekog bogataša, što mi vjera zabranjuje ili da pronađem Ronija, a prije tog mi se nasmješi Jah i Roni kod sebe i ima petsto dolara. Vjerojatno ih i ima, jer smo jednom pričali o parama i on mi je rekao da buksa novce za dane kad više neće morati dilati sranja.
Dakle ostaje samo razmišljati o tome gdje je Roni. Mislim da mu se dogodilo nešto strašno. Nikad me ne bi sjebo. Pričao je da će nestati, ali ja bih znao za njegov nestanak, a i vjerojatno gdje je to „nestao“.
Razmišljam i dalje. Roni nije imao mjesta koje je redovito posjećivao. Bio je dosta sličan meni, maknuo se od ljudi...on zapravo nikada nije ni bio među ljudima, a ako je i bio, ti ljudi mu nikada nisu bili prijatelji, štogod da prijatelj značilo.
Gledao sam u njegovu zgradu. Provalit ću mu noćas u stan. Siguran sam. Pretražit ću svaki pedalj stana, nadati se da ću pronaći nešto novaca. Ako to ne uspije, sutra ću posudit novce. Postoji Cash, lik koji je nekada bio isto dio našeg društva. On se obogatio na kamatarenju i reketarenju. Prvo je to radio za nekog lika, a sad to već radi i za sebe. Mislim da će mi on sigurno posuditi novac, iako zna da mu ja ništa ne mogu ostaviti u zajam. Zajam nije ni bitan. Taj čovjek zna kako prisiliti nekoga da mu vrati novce.
Odspavat ću malo. Liježem na ležaljku, stavljam majicu na glavu da mi ne smeta Sunce. Ležim tako petnaestak minuta. Misli mi nedaju spavati. Zatvorim oči, vidim Ronija, vidim Khnraua, vidim klince narkomane.
Motam pljugu. Pušim pljugu, stvarno veliku i jaku pljugu...da mi otupi mozak. Ne uživam u ovome šta radim. Svejedno pušim pljugu. Živčan sam...pljuga me lagano opija. Tonem u san.
...
Probudio sam se oko sedam navečer. Sunce je polako smanjivalo količine topline koje nam šalje daleko iz Svemira. Počeo je puhati vjetrić i postalo je zima. Zato sam se vjerojatno i probudio. Majicu koja mi je u snu pala na pod, odnosno krov zgrade sam podigao i obukao. Sanjao sam bolestan san. Roni je sjedio na velikoj stolici. Usta su bil mu svezana, oči iskopane, a uši odrezane. Tresao se. Odjednom se pojavio Khnrau s golemim snopom novčanica. Počeo je udarati njime Ronija. Na Roniju se nije vidjela nikakva reakcija i dalje se tresao. Odjednom se stvaraju i mali kvartovski štakori, narkomani, plešu oko stolca i muškarca koji udara dječaka ili još bolje; dječačića.
Do deset sati sam sjedio na krovu, pušio duhan i pio rum. Za živce. Spremao sam se na nešto što nikako ne volim raditi: provaljivanje u tuđi stan. Koliko kod s vlasnikom osjećao veliku povezanost.
Deset sati je polako došlo. Spustio sam se na ulicu i prešao na drugu stranu. Ušao sam u haustor zgrade. Vrata stana preko puta Ronijevog bila su odškrinuta, pa sam zavirio u susjedni stan. Nije bilo nikoga i ničega...Samo grafiti po zidovima i hrpa smeća. Slamke, igle, vrečice, najviše, smrdilo je. To je još jedan od onih „društenih“ stanova, kakvih je u mojem kvartu sve više i više.
Popeo sam se i na kat zgrade, pogledati ima li gore koga. Vrata oba sana bila su zaključana, prislonio sam uho, prvo na jedna, pa na druga. Nisam čuo ništa.
Vratio sam se u prizemlje.
Ne bi mi bilo teško provaliti u stan, da nema stakla na prozorima, samo bih ušao. Premda su susjedi osjetljivi na takvo ulaženje u stanove, a i iako živim u getu, među siromašnom stokom, također postoji nekakav kodeks ponašanja. Ja bih ga prekršio, spremno snoseći sve društvene sankcije. Ovo što sam radio u deset navečer, još je gore. Provaljujem u stan, ako to napravim razbivši prozor (kojih ima samo sa one strane zgrade koja gleda na ulicu), mogao bi pokupiti i nekakve batine, nekog manijaka koji me slučajno ugledao, a misli da je čuvar reda i mira u svojoj ulici. Ima i takvih.
Odlučio sam se da ću pokušati žicom otključati Ronijeva ulazna vrata. Nekad smo to radili kao klinci, kad bi izgubili ključ od stana, a u njemu nitko nije bio, kad bi se vračali iz škole ili, još češće, s ulice.
Otvorio sam ih i brzo ušao u stan.
Ronijev stan bio je uredan. Ne previše stvari. Čist. Sobica s krevetom, stolom, policama s par lonaca i tanjura, kazićem, nekim glupim sitnicama, drvena škrinja za odjeću, dvije stolice i to je to. Veliki kip od pečene gline, neke mlade crnkinje, domorotkinje nekog Afričkog sela.
Pregledao sam sve stvari na policama, pregledao sam kutiju s odječom, pregledao sam krevet, pod krevetom. Pod stolom, ispod tepiha. Nigdje nije bilo ničega.
Naposlijetku, prevrnuo sam veliki kip na pod. Na dnu kipa bila je rupa. Dovoljna da u nju gurnete ruku. Gurnuo sam. Napipao sam vrečicu, izvadio je van. Bilo je u njoj deset grama koke. Fine koke. Stavio sam koku u torbicu koju sam nosio oko vrata i sjeo na krevet.
Dovraga Roni. Gdje si?
Novac nisam pronašao. Nisam želio povjerovati da me Roni sjebao. Ne bi mi to nikada napravio, ponavljao sam si. Opet, da je nestao, a da to sam nije želio, ovdje negdje u stanu bi bili novci koje je čuvao. Ili ih je možda sakrio negdje drugdje.
Dao bi Khnrau koku, ona vrijedi i više od petsto dolara, ali Khnrau ne želi drogu. On je ima. Njega zanima samo novac.
Hodao sam po sobi. Pregledavajući pukotine u zidu, stvari koje sam već prije pregleda. Pomaknuo sam i tepih. Roni je živio u prizemlju Ispod tepiha nalazili su se blokovi kamena. To je bio pod. Pregledavao sam ih. Večina ih je bila čvrsto stisnuta jedan do drugoga, ali par komada se moglo lagano pomicati. Možda su novci ispod jednog od njih. Uz pomoć noža kojeg sam tamo pronašao vadio sam kamen po kamen. Ispod svakog se nalazila zemlja. Izvadivši četvrti kamen koji se klimao vidio sam da zemlja koja se nalazila ispod njega nije bila zbijena kao ispod ostalih. Kopkao sam nožem po zemlji i osjetio kako udaram u nešto tvrdo. Iskopao sam to. Bila je to limena kutijica. Otvorio sam je. Unutra je bio snop novčanica.
3500 dolara.
Koliko me razveselila činjenica da sam pronašao novac kojim ću otkupiti dug, toliko me rastužilo saznanje da se Roniju nešto ozbiljno dogodilo. Da nije, pojavio bi se jučer, ili bi barem ponio novac sa sobom.
Spremio sam novac u džep. Obečao sam sâm sebi da ću otkriti što se s Ronijem dogodilo. Novac će biti kod mene i potrudit ću se da u trenutku kad pronađem Ronija, a nadao sam se da ću ga pronaći, svota novaca bude što bliža onoj koju sam pronašao.
Otišao sam do susjeda Neste i od njega za dvadeset dolara kupio kocku shita. Spalio sam pljugu, malo mirniji jer sam se izvukao iz dugova, ali uznemiren jer sam znao da se Roniju dogodilo nešto loše.
To je sigurno zbog te glupe droge. Jebem ti drogu. To je zbog ove naše orljave stvarnosti, koja je natjerala dijete da dila po ulici.
Post je objavljen 22.01.2006. u 17:34 sati.