Ovo pitanje spada u klasični arsenal tradicionalnih pitanja koja žene postavljaju muškarcima. I što im onda možete odgovoriti?
- Čuj, zalomilo se! Nisam ja kriv kaj mi se zalomilo!
- Požuri ili ću ti se ja zalomiti!
Nekad su WC-i poput pravih usamljenih tvrđava bili udaljeni i do nekoliko stotina metara od kućnog ognjišta. Sagrađeni na nepristupačnom terenu, obično negdje iza rasadnika paradajza i krastavaca, muškarci su na miru mogli obilježavati svoj teritorij. Danas? Danas je taj teritorij anektiran i ima status protektorata unutar ženskog carstva. Pa sad ti brani njegove granice! Prije ste barem raspolagali kakvim takvim zamkama poput skrivenih jama, jezera s krokodilima, a ni pokoji zmaj nije bio na odmet. Bilo je to zlatno doba avanturističkog gledanja na vrijeme provedeno na školjci.
Međutim, sve je to stvar pretpovijesti. Povijest je započela onog trena kada je homo sapiens počeo kakati po stanu. Isprva su prevladavala radikalna rješenja, kao npr. nekad iznimno popularna kahlica pod krevetom. Kada se shvatilo da baš nije zgodno da kod ustajanja u potrazi za šlapom nožnim palcem pronađete vlastiti drek, jedino je logično rješenje bilo porculanske tute zamijeniti prozorom. Ali niti to nije bilo dugog vijeka. Naime, tada još nisu bili izumljeni drekobrani, pa je većina ondašnjeg urbanog stanovništa svijetom kročilo posranih glava.
Pravo je sranje nastalo kada su se žene počele baviti dizajnom interijera. Pojava prve kanalizacije omogućila im je da WC urede kao zasebnu prostoriju i u nju smjeste školjku koja je u stopostotnom dijelu prilagođena njihovom načinu pražnjenja. Ukratko, učinile su ama baš sve da se osjećaju kao Mala sirena koja onako polugola zanosno viri i čedno domahuje iz svoje školjke. Pritom ih apsolutno nije briga za njihove prinčeve!
Tada se jednostavno morate osjećati kao ljevak o svijetu dešnjaka. Želite li na tržište proturiti pokoji ljevoruki proizvod, budite spremni na borbu do smrti! Nema vam druge! Inspirirani brojnim uspjesima feminističkih pokreta neki su utopisti tako pokušali izboriti pravo na pisoar u stanu. Služili su se pritom svim mogućim i nemogućim argumentima: malen je, stoji na zidu, ne zauzima puno prostora... A kako su sirene odgovorile?
- MA NEMA ŠANSE! – zaurlale su. - SAMO PREKO NAS MRTVIH!
Sad shvaćate s čim imate posla. Riječ je o ničem drugom nego o evoluiranoj teritorijalnoj pretenziji žena na WC. Pa kako ga onda braniti? Jedini mogući način je osnovati neku vrstu WC-NATO pakta. Možemo ga čak nazvati i Partnerstvo za mir na WC-u, a u osnivačkoj Povelji navesti kako cilj takvog obrambenog saveza nije ništa drugo do sačuvati pravo na svojih pola sata na WC-u. U aneksu se čak može i dodati: Evo, nećemo čak ostavljati ni dlake na dasci! I ako popiškimo malo sa strane, sve ćem obrisati!
Post je objavljen 22.01.2006. u 17:18 sati.