odlazim sad ko brod sa svoga veza
lagano sjecem ostre zivotne vale
vukuci za sobom neke iskidale mreze
s pucine pozdravljam najdraze zale
izrezanih ruku od nekih starih cima
sto sam ih vezo za sidra puna hrdje
i pomalo klizim jer ni sidra ne drze
kad ne mogu pronaci neko tlo tvrdje
guta me ova beskonacnost morska
dok more se skuplja u supljoj krmi
i ako plovim po moru ovom ravnom
cini mi se da svi su putevi strmi
Post je objavljen 22.01.2006. u 16:02 sati.