Marketing
~ IZGUBLJENO/NAĐENO U KUĆI IZ(OD) SNOVA ~
Dugo sam razmišljala kako bi bilo da prionem na posao.dugo...ruka je stajala nepomično.i dugo molila sam ju da se pomakne.htjela sam da priča.meni,papiru,olovci pred sobom..dugo,predugo već ne sluša...
tako su tekli dani mojih posljednjih bitaka same sa sobom,od onih teških jutarnjih dizanja,polusnova još prije toga do dugih zalazaka sunca u mojoj najdražoj kući iz snova.
kuća iz snova imala je drvene okvire na prozorima.tamnodrvo.
i kuća iz snova imala je kamin i prekrasnu tratinu ispred trijema.
poznavala sam to mjesto..odlazila bih tamo često svih onih predugih,sumornih dana teškog sivila i još težih koraka.
Pa ipak-moje drvo iz snova i staklo mojih noćnih mora nisu priznajem baš najbolje klapali zajedno..
Ruka se grozničavo bojala mene ovih dana.znala je da tražim..i da ne mislim odustati..s druge strane znala je-ona to nema.ne ono što ja tražim...
priznajem u posljednje vrijeme često sam se pitala ne ganjam li ja to slučajno neku svoju vlastitu iluziju?neku nit koja nosi oslobođenje tamo gdje ga nema?
a tražila sam riječ,i sve što sam htjela bilo je da uspije u svemu u čemu ja nisam,oh bože tolikih godina!da opiše sve-i stanja,i sranja i nadanja!da opiše bore na licu mog sad već pokojnog oca(ne znam zašto,ali kao da sam ih ja zaboravila a voljala bih se sjetiti...)da mi pokaže lice moje majke,nasmiješeno i lijepo-najljepše lice koje poznajem kako bi me barem na tren uvjerilo da je sve,cijela ova surova stvarnost nešto što zaista je!
I još samo-da nađe smisao svim mojim uzaludnostima...
Dugo,moja je konstanta skrivena u njedrima,negdje duboko mutna i teška,miriše na rakiju i liči na propuste.
dugo...ne gleda se u ogledalu.
I dugo ne gleda ni mene.
Znam,svoj sam očaj dugovala ponajprije samoj sebi.svojoj grozničavoj potrebi da nadjebem samu sebe.da izrastem u ženu.da uzgojim karakter kojeg više nitko nikad ne bi uspio slomiti i ponajviše od svega-da zadržim original*
Ne znam zašto sam mislila da ću uspjeti
Još jednog jutra u nizu mnogih,probudila sam se silovana od strane vlastite mašte.slinom uljepljenih obraza,i dva broja prevelikih očiju odjevena u kožu s uzorkom najdraže Admiral deke,preznojena i smiješna.
u kutu sobe čekala me ona,strpljiva kurva koja je uvijek znala što hoće-da joj ispunim svrhu.a ja sam je mrzila iz dna duše...
moja ruka još više!
Nisam mogla priznati samoj sebi da ne mogu pisati.štoviše počela sam se ozbiljno baviti mišlju da sam možda bolesna.možda me izjeda neki opaki tumor kojeg nisam ni svjesna samo zato što takvu bol poznajem oduvijek,možda blokira moje moždane centre i stanice za lijepo i potpuno izražavanje...
užasnula sam se!
Još više iz razloga što sam najednom vidjela taj tumor unutar sebe,poput najljepše vizije...u obliku početnog slova toliko tražene rečenice.
I riječi kliznuše...niz ruku pravo na papir!
sad mi se itekako milila ona ista kurva od maloprije...
moja je kuća iz snova dobila još jedan prozor,a ja...ja sam sijedila ispred kamina sa dugo traženim zadovoljstvom na licu.baš kao da sam upravo porodila samu sebe...
uistinu..najteže je nositi riječi!
Post je objavljen 21.01.2006. u 15:15 sati.