Barahir je stajao na goloj stijeni iznad jezera Nenuial. Ogrtač mu je vijorio na vjetru otkrivajući snažno tjelo u žičanoj košulji. Tešku je tkaninu na njegovim ramenima držala samo srebrna igla optočena zelenim draguljima. Nebo je bilo zastrto oblacima, a visoke planine s druge strane jezera jedva su se nazirale kroz maglu koja se povijala nad Nenuialom. Oči su mu bile prikovane za bijeli grad koji mu je njegov kralj povjerio na brigu. Grad u kojem je živjela ona koju je volio - Ailinel.
Kraljeva je sestra prije 5 godina odlučila doći živjeti u Annuminas, sjevernu prijestolnicu kraljevstva. Bila je svojeglava i samostalna i željela je živjeti i vladati po svome. Eldarion joj nije mogao odbiti želju ali ju nije ni želio pustiti samu pa ga je poslao za njom imenovavši ga namjesnikom Arnora. Ailinel je bila je bijesna a ni sam Barahir nije bio sretniji. Ostavio je obitelj i prijatelje i otišao čuvati razmaženu (kako je tada mislio) kraljevu sestru. Ni slutio nije da će mu uskoro njezina sigurnost biti jedini cilj.
I baš je taj cilj sada bio ugrožen. Crni su se oblaci nadvili nad Annuminas. Sa granica Arnora su stizale vijesti o većim pokretima oraka i divljih ljudi, cestama više nije bilo sigurno putovati. Ali nije to bilo ono što je najviše zabrinjavalo Barahira.
U samom gradu vladao je nemir. Uzroci tome ležali su u davnim događajima, još iz doba kada je kralj Elessar preuzeo vladavinu Gondorom. Iako je većina naroda bila presretna što su se pjesme iz davnina obistinile, nisu ga svi dočekali raširenih ruku. Nekoliko istaknutijih velikaških obitelji nije ni pokušalo prikriti nezadovoljstvo povratkom kralja ističući da ne žele prisegnuti na vjernost običnom šumaru. Tvrdili su da je plemenita numenorska krv u njemu oslabila, osporavali su mu pravo na prijestolje. Kralj je bio dobrostiv i nije ih želio kazniti oštrije nego što je smatrao potrebnim. Zato ih je poslao da u njegovo ime predvode obnovu Annuminasa, sjeverne prijestolnice kraljevstva. I oni su rado otišli, povevši sa sobom poveći skup istomišljenika. Arnor su smatrali svojom zemljom, Annuminas gradom u kojem su stolovali. Bilo je u Annuminasu i mnoštvo poštenoga svijeta, ali Izgnanicu su vladali gradom.
Kad je Kraljeva sestra odlučila doći živjeti među njih a Eldarion im nametnuo Namjesničku vladavinu, stare su se razmirice ponovno probudile. Ovoga puta bili su mudriji, niko nije otvoreno prosvjedovao, dočekali su ih hinjenom dobrodošlicom. Međutim, oni upućeniji u stanje u gradu znali su kako stvari stoje. Uskoro je i sam Barahir uvidio da nešto nije u redu. Iz dana u dan u njemu je rasla slutnja nekog nadolazećeg zla. Znao je da su crni dani blizu. Nije se bojao sukoba i mogućega rata, na kraju krajeva on je bio vojnik, zapovjednik kraljeve garde. Znao je i da može računati na potporu brojnih građana. Međutim ono što ga je brinulo bila je sigurnost njegove voljene. Pitao se kako će nagovoriti Ailinel da otputuje bratu, u sigurnost Minas Tiritha.
Post je objavljen 05.02.2006. u 23:21 sati.