Obožavam ovakve dane u kojima kao da lebdim na krilima mašte, kada shvatim da mašta nije ništa drugo nego realnost, i kada shvatim da je naš život predivna čarolija. Spopala me luda želja za pisanjem, dođe mi da pišem, da pišem toliko dugo dok sva ne utonem u papir, dok se ne izgubim u slovima, dok sve pred očima mi se ne zamagli, pa da postanem pjesma, da dobijem krila i raspršim se svijetom ko razigrani vjetar. Htjela bi barem jednom zaroniti do kraja, pretočiti se u beskraj, i osjetiti puls života u beskonačnom postojanju, pružiti ruku i zagrliti vjetar.
Kad bi se barem pustila, pustila do kraja, bez srama, bez stida, da postanem voda, da ostanem vatra. O zemljo probudi me u meni da zaigramo zajedno na vjetru.
Pomislih, bilo bi lijepo danas slaviti rođendan.
Post je objavljen 20.01.2006. u 23:39 sati.