Zmajevi iz mojih ruku bježe.
Rasipam se oholo njihovom snagom,
A kad dođe vrijeme da mi ugriju postelju, njih nema
Plačem. I dobro je plakati. Osjećaj da si nešto napravio.
Vratio koju kapljicu vode svemiru.
Bar nešto.
Za biti sretan, treba biti i tužan. Katkad.
I onda se probudim, pregršt snova u mojim plućima.
Potapaju me iz dana i dan, sve dok ne udarim o
čvrstinu svakodnevnice koja me prisili da sjednem
zatvorim oči i zagledam se u se.
Pastelnim pokretima oblikujem nebom-oblikujem nebo.
. Dolazi! Iznutra, kao lopta solar pleksusa-sunce.
Oblo. Ispod mojih nokata šišti.
Napinjem kožu koja dodiruje tanke opne između ti i ti.ja i ja.
Tko je onda ti i ja mi. Toplina koja jezdi između skalpela i mesa.
Ogoljeni i spremi za dodire. To smo mi.
Neukrotivi. Koračamo jedno protiv drugoga-zajedno.
U istoj struji kroz napukle gradove
kojima donosimo more i žuti pijesak-u džepovima.
Naši plovni koraci razdiru kopno koje dijeli.
Raspletena kosa, razvezane ruke najdivniji, najbolji,
na valovima-sunce oblo-šišti.
Post je objavljen 20.01.2006. u 22:42 sati.