Večina blogera mlada je, mlađa od 30, mnogi čak mlađi od 20 godina; a ste tako i vi koji ovo čitate, vjerojatno, mladi.
Da ii ste ikada pomislili, okruženi silnim automobilima, da jednoga dana, ne tako daleko u budućnosti, za nekoliko desetljeća, prije nego što vi odete u mirovinu, nafte na svijetu uopće neće biti?
Gotovo. Potrošeno. Nema je više. Nema benzina za aute, osim malih količina dostupnih samo velikim bogatašima, uz cijenu ne osam, nego osamdeset ili više (današnjih) kuna po litri.
U jučerašnjem članku, spomenuo sam kako je situacija sa proizvodnjom i potrošnjom nafte u svijetu prenapregnuta, jer potrošnja i dalje raste, a proizvodnja se približila krajnjim mogućim granicama. Nevolje u Iraku, koje opskrbu čine nesigurnom, plus još manje nesigurnosti u Venecueli i drugdje, dovoljne su da cijene učine vrlo nestabilnim i stalno rastućim.
Jer, nafta je iscrpivi izvor. I približuje se vrijeme, kada je više neće biti. Crpljenje nafte dolazi do nekog maksimuma, a zatim neminovno počinje opadati, jer se pojedina ležišta iscrpljuju. To se naziva "oil peak". U svijetu već dosta godina postoji ASPO - The Association for the Study of Peak Oil and Gas, udruženje čija su upozorenja sve do prije godinu dana bila dočekivana s posprdnim osmjehom.
Prije tridesetak godina, pojavio se prvi izvještaj tzv. Rimskog kluba, slavne Granice rasta. Upozorio je na iscprljivost prirodnih resursa. Drugi, kao navodno najinteligentiji čovjek na svijetu Herman Hahn (IQ oko 200 - taj je "kvocijent inteligencije", inače, jedna posebna sprdačina!), dokazivali da oni govore stravične gluposti i da energije ima praktički neiscrpivo.
Procjene zaliha s početka 1970-ih bile su preskromne. Nalažene su nove, obilno, slijedećih 20-ak godina. Pa su se "tehnologisti" (koji tvrde da će tehnologija uvijek moći rješiti svaki problem) sprdali sa "ekologistima", tvrdeći da granica rasta nema.
A onda je svijet već postao priličpno dobro istražen, i novootkrivenih zaliha ima sve manje. Početkom 1990-ih, sigurnih zalih bilo je za još oko 50 godina, pri današnjem tempu potrošnje. Danas, ima za još oko 40 godina (a potražnja raste).
Pogledajte te silne automobile oko sebe, i zamislite: više nema nafte da ih pokreče! Ni lož ulja za elektrane i grijanje. Plus, nema nafte za proizvodnju tisuće proizvoda kemijske industrije.
Ne, naravno. Ne možete zamisliti. Nitko vam jednostavno o tome ne govori. Pozivaju vas, dok se još nište ni zaposlili, da poklonite svoje povjerenje nekom mirovinskom fonuu da biste nakon 40 ili 45 godina rada mogli uživati u mirovini, a o ovoj činjenici, ključnoj za vašu budućnost, ne govore vam ništa.
Nafta se stvarala od organskih materijala desetine milijuna godina, a mi ćemo je svu potrošiti za samo nekih 150 godina!
Dugotrajnim, mukotrpnim, inventivnim mjerama, vrlo skupim i složenim, moglo bi je se namjestiti. Europa je nešto počela, premalo. SAD su odlučile, kaobojski, umlatiti svakoga, koji stane na put njihovom svetom pravu da troše četvrtinu ukupne svjetske potrošnje nafte, i energije ukupno.
Super dobro za mene! Kako je dobar ovaj svijet! Propadat ćete, mrznuti, gladovati, i međusobno se boriti za preživljavanje, i samo mrvice luksuza.
Post je objavljen 20.01.2006. u 13:34 sati.