Pitala me jelek kako je živjeti na selu.
Živim na selu. E sad, drugo je pitanje koliko sela (ili barem ova u okolici Zagreba) više zaslužuju to ime. Imamo kuću, dvorište, vrt, vinograd i dosta voćnjaka. Ništa od životinja, osim pokojeg zalutalog nam u podrum miša. Odrasla sam na selu, pravom selu. Radila u djetinjstvu i mladosti na polju: okapala kukuruze, sušila sijeno, hranila krave, svinje, znam podojiti kravu, ... Rad na poljoprivredi težak je. Moji nemaju puno zemlje, ali svaštare. I ratari su, i stočari, vinogradari, ukratko najgori oblik posla u smislu da se radi tijekom cijele godine. Tako sam naučila raditi. Grad ima svojih prednosti ali mi se ne mili. U širem krugu centra buka, nečist zrak, mnoštvo ljudi koji ne mare jedni za druge. Udala sam se opet na selo. Selo u kome ljudi ne rade poljoprivredu. Ili rade malo. Kopam, sadim, sijem po vrtu, čistimo voćnjak, obrađujemo vinograd, volim urediti okućnicu, kuću cvijećem. Dječica uz nas čeprkaju. Imaju prostora za rastrčavanja, vlastite male igre skrivanja, valjanja, penjanja, pohode s djecom susjeda, mogu sresti kokoši, pure, mačke i pse kod Muževe mame. Nedostaci života na selu? Putovanje do grada, glavni. Hoće li dijete na kakovu aktivnost, predstavu, treba ga voziti, premala su za putovanje autobusom. Roditelje, vidite, ne spominjem. Oni si te raskoši ne mogu dopustiti. Mislim, raskoši izlazaka!
Ako me pitate, svakom bih preporučila ljepotu druženja s prirodom.
Post je objavljen 23.01.2006. u 10:03 sati.