Dakle, prije 130 godina, 19. siječnja 1876. godine, rođen je hrvatski književnik, europskog ugleda - Milan Begović. Ne bih ovdje tupio o njegovim sjajnim dramama, o izvrsnom libretu za Eru..., o Gigi Barićevoj, pripovjetkama i svemu čega se dotaklo njegovo pero.
Primjer toga su GRČKA PROLJEĆA, vrlo erotičan Begovićev sonetni vijenac, koji je oslikao i rukom ispisao jedan od naših najboljih slikara Milivoj Uzelac. Meni je žao što tu likovnu mapu ne mogu u cijelosti ovdje objaviti, u originalnoj Begović-Uzelčevoj autorskoj verziji. Objavljujem samo prva tri soneta da biste vidjeli da se hrvatski pisci nisu bavili samo onim sadržajima o kojima ste učili u školama.
Ako vas bude zanimalo, mogu ovdje objaviti i ostale sonete iz ovoga vijenca.
Time bih ispunio svoju davnu želju. Naime, te sam sonete želio objaviti 1978. godine, ali Begovićevi nasljednici nisu dopustili. Budući da je istekao rok zakonskih prava Begovićevih nasljednika, to s radošću obznanjujem ova tri soneta, nažalost bez Uzelčevih likovnih domišljaja.
I.
Klasični pejzaž: mlada šuma pupa!
A smreka želju strasnim vonjem draži;
Komarac zuji, muha krila snaži,
Veselo kozle s biljke koru čupa...
Prženim zlatom sunce svemir kupa.
U grmu jednom čuči ko na straži,
Pomaman faun: virka – vreba – traži.
A krv mu živa nestrpljivo lupa.
Još od sinoć on ovdje na nju čeka,
Još njezin miris tu u zraku diše.
U travi trag – kud stade nona meka.
I razgrijana misao ga varka:
On prostor grli, usna usnu siše,
U slatkoj strasti prstom kurac barka.
II.
Potočić žurni kroz ledinu basa,
Na ledini se cvjetna raskoš slegla:
Tu djevičanska nimfa eno legla,
U vodi njena ljepost se bjelasa.
Grud njezina od mladosti talasa,
A bokove joj čvrsta snaga stegla.
Trbušna ravan nježno se protegla,
Neoskvrnuta od kurčeva kasa.
A na dnu, dolje, kovrčava svila
Rumenu školjku pomnjivo sakrila
Jezičac stidno iz usnica virka.
Tad iznenada jedna ruke sađe
I vrh jezička vrhom prsta nađe
Pa stade da ga gladi, tare dirka.
III.
Davno sunce sišlo sa zenita –
Dulje se sjene, noć nije daleka.
Poneka koza još se rašćem skita
Nestrpljiv od želje drhtav faun čeka.
Kad iznenada, ko pomama neka
U njega uđe – poče da mahnita:
Rukama lomi – bijesno se cereka
I među koze neobuzdan hita,
Pa zgrabi jednu plavo-bradu šarku
Pod rep joj kurac podivljali meće
I tako taži svoju želju žarku.
A koza mirna – niti okom kreće
Tek uživa i misli: - Hvala, nebo,
Ovako jarac nikad ne bi jebo! –
Post je objavljen 19.01.2006. u 22:53 sati.