Osjećam. Osjećam da sam živa. Ne mogu to isključiti. Imam prste : jedan, dva, tri, četiri, pet..... Pet prstiju imam. Ti imaš lice. Pomilovat ću tvoje lice. I oči imam. Moje oči su plave, nebeske, a tvoje tamne. Još uvijek njima promatramo. Slušam zvukove. Srce? Bilo? Otkucava. Osjećam mir. Mirna sam kad sam s tobom. Kada jedno drugom darujemo lepršave misli. Ovdje smo, zar ne? Zagrljeni, naslonjeni jedno na drugo, štitimo se.... Ima li snažnijeg doživljaja ili čovjekoljubivosti?
Što trebam činiti, reci mi? Ponekad čitam knjige. Lijepe i strašne. Ponekad trčim, samo trčim uokolo kao luda. Ponekad razmišljam. Samo sklopim oči i razmišljam : o sebi, o drugima, o svijetu. Jučer sam gledala patke na rijeci. Shvatila sa, možda je glupo, ne mogu opisati kako, da su žive i da je život čudo : ta rijeka koja teče, patke, breze, brijeg nasuprot, nebeska modrina, moje tijelo, moj duh..... moja čežnja, radost kada sam sretna i tuga kada sam nesretna, očaj.... nada, naša ljubav.... sve je čudo. Život je čudesno lijep.
Post je objavljen 19.01.2006. u 20:58 sati.