Svjetski su mediji puni dramatičnih vijesti o krizi oko obnove iranskog nuklearnog programa. Prilično je jasno da Irancima nije do miroljubivog korištenja nuklearne energije, jer imaju obilje nafte. Ne: oni žele nuklearnu bombu. A zašto ne? Evo npr. susjedni Pakistan ima nuklearno oružje, a prema općem, iako neslužbenom priznanju, ima ga i Izrael. Što bi Iran bio gori od drugih? I oni su nekada bili velesila, ravna Rimskom carstvu!
Gdje će i kada izbiti slijedeća velika međunarodna kriza? Da li će dovesti do velikog rata? Pitali su se to ljudi u Europi početkom prošlog stoljeća, čitajući vijesti iz Maroka, s Balkana i drugdje, znajući da su svjetske sile za veliki obračun postrojene i da će kad-tad ulučiti priliku da zarate. I to se konačno desilo jednim relativno bezazlenim povodom.
Još mnogo veću neurozu donijela je sredina prošlog stoljeća, kada je nad glavama svima visila hidrogenska bomba. Pa se to ipak nije dogodilo. Nekako, čelnci supersila našli su dovoljno razuma da shvate da im globalni sukob može donijeti samo zlo. Pa su se ljudi u razvijenom svijetu primirili, samo se površno zanimajući za ratove koji su se odvijali tamo negdje u "trećem svijetu", bez utjecaja na njihove živote.
Međutim, danas neuroza u svijetu ponovo raste. Suočen je ljudski rod sa mrežom međusobno djelujućih svjetskih kriza. A jedina preostala supersila (koja je međutim, koliko god moćna bila, jako ograničena u sposobnosti da svoj potencijal koristi) odlučila je, definitivno, izabravši prije pet godina predstavnika krupnog kapitala Georga W. Busha a ne nekadašnjeg ekološkog aktivistu Ala Gorea, da krene putem beskrupulozne sile i prijetnje silom prema svakome, tko im stane na žulj.
Ali, koristiti svoju snagu je vrlo, vrlo rizično.
Napad na Irak doveo je do brze vojne pobjede u otvorenom, frontalnom ratu, zahvaljujući golemoj tehničkoj nadmoći SAD; Iračani su bili "siting duck", laka meta.
Ali rat NIJE završen; nastavio se, već treću godinu. Pod okupacijom, Iračan su nastavili rat gerilskim metodama, metodama slabijih (u kojima su recimo Židovi bili majstori, tamo od ustanka makabejaca u II. st.pr.n.e). I nanose ozbiljne gubitke neprijatelju, okupatoru i njegovim slugama. Zove se to "terorizam", naravno, i to jesu terorističke METODE; kao što su, recimo, Nijemci i Talijani partizane zvali "banditima".
Jedna od posljedica te situacije je nagli rast cijena nafte u svijetu, jer je dostava iz Iraka stalno ugrožena; a s druge strane, potrošnja u svijetu raste, novih izvora nema. Kako sad davno izgleda vrijeme kada se skok cijene barela preko 30 dolara smatrao zabrinjavajućim! A to je bilo još prije dvije godine! Onda,prije samo godinu dana (veljača 2005), na International Petroleum Week u Londonu, upozorilo se da se treba očekivati cijene od 40 do 50 dolara po barelu (uz istovremeno umirivanje od strane vrhunskih stručnjaka, da ima mnogo više naftnih rezervi, nego što se misli); a u lipnju, cijena je prešla 60 dolara!
Međutim, tom divljanju cijena uvelike pridonose i spekulacije velikih naftnih kompanija, koje ubiru goleme profite. Sredinom 2004. predsjednik OPEC-a, indonezijski ministar nafte Purnomo Yusgiantoro, našao je hrabrosti kritizirati SAT, izjavivši da »trenutno visoka cijena nafte nije stvar tržišta, jer je ono i više nego dobro opskrbljeno, nego prije svega geopolitičkih okolnosti, odnosno globalne nesigurnosti, neadekvatnih rafinerijskih kapaciteta u SAD, koji ne mogu progutati naglo rastuću potražnju, te burzovnih spekulacija u kojima glavnu riječ imaju vodeći investicijski fondovi u SAD, očekujući ekstra dobit od trenutne visoke cijene."«
Ekstra dobit krupnom kapitalu, ponajviše iz SAD; nevolja siromasima, uvelike i onima u SAD! To je i razlog zašto američka savezna administracija i dalje s gnušanjem odbija ideju da provodi sustavne i dugoročne mjere štednje energije i razvoja energetskih alternativa, za što se zalagao Al Gore (pa i Clinton, koliko su mogli, ograničeni u svojoj formalnoj vlasti golemom moći kompanija i lobista).
Rast cijena nafte doveo je do veće važnosti plina, pa onda i do odgovarajućeg skoka cijena, što je početkom ove godne dovelo do krize u odnosima između Rusije i Ukrajine.
Rusija je pak, kao zemlja, vjerojatno glavni dobitnik od američkog napada na Irak. Kao velika izvoznica nafte i plina, enornmno je povećala prihode, riješila se vanjskih dugova, pokrenula ekonomiju i naglo povećava svoju vojnu snagu. Zato je i mogla poduzeti ovu akciju protiv neposlušne Ukrajine, uzvraćajuči na pritisak Zapada, SAD i NATO-a, koji je opkoljavaju. Ona, također, pomaže i Iranu.
To su nezgodne strane koritšenja sile: može, preko posredničkih mehanizama, pomoći tvojim neprijateljima.
Drugi pak veliki dobitnik od američkog napada na Irak jest sudjedni Iran, koji je svojedobno sa Irakom vodio dugotrajni rat. Skok cijena nafte povećao je i njihove prihode. Istovremeno, rast antiislamske histerije u SAD povećava antiameričko raspoloženje u Iranu, i učvršćuje položaj vjerskih vođa koji osiguravaju svoju teokratsku vlast preko "Vijeća čuvara revolucije". Nakon što je u dva mandata Iran imao reformističkog, umjerenog predsjednika, uz pritiske za dalju liberalizaciju režima, na posljednjim je izborima Vjeće čuvara mnogo radikalnije nego prije iskoristilo svoje ovlasti i elimniralo reformističke kandidate iz izborne trke. To je dovelo na vlast tvrdog konzervativca, koji direktno izaziva SAD i Zapad.
Današnji je islamski režim u Iranu, inače, došao na vlast 1980. g. zahvaljujući golemoj podršci, koju su tijekom prethodnih pola stoljeća Velika Britanija i SAD davale okrutnim diktatorima iz dinastije Pahlavi. CIA je direktno obučavala šahovu tajnu policiju SAVAK, koja je po metodama bila jednaka onoj Pinocheovoj u Čileu, a masovnija. Liberalni, umjereni protivnici režima nisu imali nikakve šanse. Nezadovoljstvo su izražavali jedino vjerrski učitelji, konzervativni ajatolasi, i oni su konačno proveli revoluciju koja je, potpuno šokantno za Amere koji su u šahovom režimu vidjeli jedan od svoja dva stupa na Bliskom istoku (drugi je Saudijska Arabija, iz koje pak potiče Osama bin Laden i većina boraca Al Kaide), u kratko roku srušila korumpirani šahov režim i uspostavila islamsku teokraciju.
SAD, koje imaju velike troškove u Iraku, teško da mogu dozvoliti sebi globalni napad na Iran istoga tipa. Iran ie četiri puta veći površinom, tri puta veći stanovništvom, sa režimom koji uživa jaču potporu u narodu nego što je to bio sekularni, anti-islamski Sadamov režim.
Eknomske sankcije, kakve su bile upotrebljene protiv Iraka, vrlo su rizične, jer sada je Iran u situaciji da uzvrati istom mjerom. Ako bi odlučio, recimo, obustaviti svoje isporuke Zapadu (a drastično povećati, recimo, isporuke Kini), došlo bi do manjka opskrbe koji se ne bi mogao nadoknaditi.
Postoji naravno jednostavna vojna solucija za SAD, da troškove drastično smanje i izbjegnu pogibiju svojih vojnika: baciti nuklearne bombe na Iran. Uništiti njihovu privredu. Po mogućnosti, sve ih pobiti (kaj je to, 70 milijuna…) i onda mirno preuzeti naftne izvore.
Ali, da li bi to Rusija i Kina mirno gledale?
Pa što? Nije ni nuklearni rat tragičan, kako je govorio Mao Ce Tung. Sjetite se ferengijevskih "Rule of aquisition": »Mir je dobar za posao. Rat je dobar za posao.« Gadno su već stradali siromasi u SAD od orkana, pa ipak i dalje SAD tvrde da nema klimatskih promjena. Ako pak strada par desetaka milijuna od nuklearnih bombi, nema veze; to će samo ojačati vjerske fanatike, koje danas George W. Bush predvodi; baš kao što se već dogodilo u Iranu. Kao ustaše i četnici: ne mogu jedni bez drugih.
Ide ovaj svijet… hm, dovraga. :)
Post je objavljen 19.01.2006. u 16:11 sati.