Evo ga, počeo je! Iz godine u godinu uvijek taj teror, nekad kraće nekad duže al ove godine kažu duže. Zvončari i feštari maltretiraju građane svojom isforsiranom groteskom, svojim neumjesnim pijanim veseljem, svojim ruralnim običajima, svojom bukom i nekvalitetnom muzikom, svojim maškaranim ludilom, mesopustom i pustom i karnevalom i alegorijskim kolima i mićim maškarama i čakavicom i riječkim prstenom / zaleđem / prigradom, zatvaranjem ulica, okićenim trgovinama, odbojnim kraljicama karnevala i odvratnim meštrom Tonijem, šatorima sa zabavnjacima, neukusom, antipatičnim novokomponiranim običajima i ogromnom količinom novca ulupanom u tu ogavnu manifestaciju.
Sad nam nema spasa negdje do marta. Ne znam točno kad je kraj, niti želim znati, želim samo jedan dan da ih više nema.
Možda zato što sam prva generacija rođena ovdje pa ne shvaćam njihove plemenske običaje i kolektivna sjećanja ili jednostavno zbog određene količine zdravog razuma i dobrog ukusa koje posjedujem pa su mi manifestacije vatrogasno - boćarskog tipa odbojne, ne znam, ali iz godine u godinu sve više patim.
Borila sam se protiv njih godinama; Azrom, odlaskom u Palach, odlaskom na Metalom protiv maškara, zatvaranjem škura (evo, preuzela sam i njihovu retoriku!) ali moram priznati da je svake godine neprijatelj nadmoćniji i jači i to sve nadmoćniji i sve jači – brojčano, novčano i svakako. Mogu se usporediti s Olimpijadom koju gotovo jednako ne podnosim osim što je Olimpijada obično u doba kad ja ležim na plaži i puštam vrijeme da prolazi kroz mene, izolirana najveći dio dana od gotovo svega pa ne osjetim toliko što se zaista oko mene dešava. Maškare su sada.
I svi su strašno sretni. Osim mene. Bljuv.
Post je objavljen 19.01.2006. u 16:11 sati.