I opet umiru pjesme,
i opet prolaze dani,
a ja hodam praznim ulicama,
lutam tracima vječnosti,
dok mi nada izmiče,
dok mi sve curi
kao pijesak kroz prste,
a sanjar praznim notama pjeva
i siromah žvače svoju bol.
Zamrla sam
onog trena kad mi se sakrio svijet
i kad je muk
zavladao mojim domom.
Samo sam jednu boju sanjala,
boju vlažnih očiju,
no duge je nestalo,
oblaci su se nasmiješili
i sijevnulo je
negdje u daljini.
Sad lutam,
vrludam stazama koje se gube
u praznini,
i uzalud sanjam
o osmijehu
koji mi je nekoć grijao srce.
Post je objavljen 19.01.2006. u 15:49 sati.