Tu i tamo moj svijet unutar velike sapunice pukne i ja se nađem u nekom čudnom surovom svijetu...gdje je svako svakome vuk (da ne velim da svatko stoji guzom uzazid...)
Sva sreća da vrijeme liječi rane. I u velikim radostima (da ne velim euforijama) i u velikim žalostima...prođe mračna noć..i na svijetlu (ovaj put sunčanog) dana - sve ispadne nekako manje važno, manje veselo ili manje bolno...
Zapravo već par dana razmišljam o jednoj rečenici:
"pa budi barem pola sata vesela, bez briga..."
Šta to znači u normalnom svijetu? U svijetu wifes, husbands, djece, kuće, usisavanja, kupovanja špeceraja, škole, roditeljskih sastanaka, posla, mrzovoljnih kolega, dječjih doktora... Ne može čovjek živjeti u tih "nekih" pola sata.
Uostalom, gore navedeno se isto može prihvatiti i odratiti s veseljem...
Uvijek prepričavam svojim prijateljicama dogodovštine s putovanja: "ma znate, one slike u fancy hotelu, gdje poslikavaju sve brazilske glumce koje dovuku u lijepu našu... ma to vam je bez veze u živo...to lijepo izgleda samo na slikama.."
Onda?? What to do?
Post je objavljen 19.01.2006. u 13:42 sati.