Jedan od najpoznatijih Platonovih motiva je Alegorija o Pecini, iz sedme knjige Republike. Jedan je od najboljih opisa (ako i malo nategnut) ogranicenosti uobicajene ljudske spoznaje, kao i nemogucnosti onog tko se probije izvan njenih granica da svoje spoznaje i svoj siri pogled prenese onima koji nisu imali prilike zaviriti "iza horizonta" svakodnevnice.....
Pun text alegorije moze se naci na mnogo mjesta na Netu, npr ovdje.
Ovdje pak mozete naci i shematski prikaz pecine, za lakse pracenje...
Medjutim, ne valja izgubiti iz vida da je 21 stoljece, da se odrasta uz TV, akciju, nasilje, brzinu i povrsnost, i nema svatko strpljenja citati Platona. Za to danas imamo viceve. Ovaj vic sam dobio danas u mailu, i iako govori o jednom malo konkretnijem (dakle i uzem) pitanju nego pecinska alegorija, jako me na nju podsjetio; a i inace mi se veoma svidja, pa cu ga rado podijeliti s vama, ako ga niste jos... dobili (danas se vicevi vise ne cuju, danas se dobivaju, u emailu)
Btw, nekad sam znao ljudima govoriti: "mislis da gusjenice vjeruju u leptire?"... sad evo imam bolji primjer...:)
Blizanci u maternici razgovaraju:
- Vjerujes li u zivot poslije rodjenja?
- Naravno, sigurno postoji nesto nakon rodjenja. Mozda smo ovdje bas zato da se pripremimo na zivot poslije rodjenja.
- To je glupost. Nema zivota poslije rodjenja. Kako bi taj zivot uopce izgledao?
- Ne znam tocno, ali uvjeren sam da ce biti vise svjetla i da cemo moci hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znas da je nemoguce trcati, i jesti svojim ustima, pa zato imamo pupcanu vrpcu. Kazem ti poslije rodjenja nema zivota.
- Pupcana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nesto poslije rodjenja. Nesto posve drugacije nego ovo sto zivimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Zivot se poslije rodjenja zavrsava. Osim toga zivot nije nista drugo nego postojanje u uskoj i mracnoj okolini.
- Pa ne znam bas tocno kako izgleda zivot poslije rodjenja, ali cemo usvakom slucaju sresti nasu mamu. Ona ce zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjerujes u mamu, pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujuci njoj smo zivi, bez nje ne bismo uopce postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da moguce, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, mozemo je cuti kako pjeva i miluje nas svijet. Znas, uvjeren sam da zivot poslije rodjenja zapravo tek zapocinje....