Treba biti samo čovjek i priznati.
I ja, evo, priznajem da sam prošao raskrižjem dok je na semaforu bezobrazno uočljivo blještalo crveno.
Jasno je da sam vidio to crveno svjetlo i da sam na drugoj strani, upravo tamo kamo sam išao, vidio trojicu mladih policajaca.
Naravno, momci su me zaustavili – kao što su zaustavljali i mnoge druge. Bili su nasmijani i dobre volje. Kao pauci kad im u mrežu uleti nestašna i nepažljiva muha. Srećom, policajci nisu pauci i nisu me pojeli, to jest nisu mi naplatili propisanu kaznu. I to samo zbog toga što vas najprije dobrodušno opomenu, a tu vam opomenu lijepo napišu. Za uspomenu i dugo sjećanje.
Ako već imate jednu takvu opomenu, kao što je imala neka nervozna dama (Kaj me furt zaustavljate, kaj ne vidite da se žurim!), kojoj su, provjerom, ustanovili tri opomene u samo dva dana, onda slijedi ne baš malena novčana kazna u vrijednosti desetak kg junetine. Dama je platila, nimalo damski psujući proklete murjake koji, umjesto da nas čuvaju, ne daju nam slobodno hodati, a moj se muž...
Ja, kao i mnogi drugi nismo platili. Meni je to prva opomena, premda se mladi policajac htio sa mnom okladiti da sam sigurno evidentiran. Kad mu je onaj s druge strane motorole objasnio da me nema u podacima, zamolio ga je da još jednom provjeri. Kad je i druga provjera obavljena, pustili su me dalje, naravno uz smiješak na licu.
I ja sam se nasmijao, poželio im ugodan radni dan, zahvalio na ljubaznosti koju su pokazali i oprostu pješačkog grijeha, uredno spremio opomenu u džep i krenuo pješice od Kvatrića, gdje se ovo dogodilo, do Gavelle u Frankopanskoj.
Naravno, nisam učinio ni jedan pješačko-prometni prekršaj. A tek kao usput spominjem da sam jedva izbjegao nalet nekog agresivnog vozača koji me je za dlaku promašio baš na pješačkom prijelazu, dok mi je zeleni osmijeh semafora veselo pokazivao da slobodno prođem.
Na tom raskrižju nije bilo policajaca koji bi zaustavljali takve vozače.
Šteta.
Post je objavljen 18.01.2006. u 21:58 sati.