Tvrđe su nam kosti od kamena,
od bježanja pred neimaštinom,
od oporog vina i bure,
od ljutog kruha iz zobnice
zaboravljene na konjskom bedru.
Od majčinih prstiju
kuštrave su nam kose.
Po obrazu sjaj i
prastara rosa lede se.
Pod vjeđama ugalj plamti
rasplamsan vjetrom iz duše.
Što tanji sloj zemlje hraniteljke:
više je sunca i zvijezda,
vedrine sa dna postanja.
Čista krv kola u kasnim satima.
Na čemu to stojimo?
Kao da je brdo davnih kamenih ljudi.
Mladi potomci ljudske krvi pjevaju
ljubavnu pjesan života.
A mi? Ništa ne znamo o suđenju
između živih i mrtvih.
Hodimo zemljom ko stijenje,
željni da smo njeni so i vino
proliveno po sretnu gaju.
A samo smo ljudi
kojima stijenje gospodari.
Post je objavljen 18.01.2006. u 20:12 sati.