Kad sam zbunjen i nesretan, pišem. Ako ne znam kako objasniti vlastite misli i osjećaje, opet pišem. Ne uspijem li protumačiti tuđe riječi i postupke, pogađaš – pišem. Kao i kad se brinem, s razlogom ili bez njega.
Terapija uvijek djeluje!
Toliko željene stvari odjednom su nadohvat ruke, a svijest o neželjenima i ne postoji; tek naslućene mogućnosti razvijaju se, a požaljeni postupci nestaju. Dobro pretpostavljaš, ružnu stvarnost zamjenjujem lijepom uobraziljom, odnosno ne živim u stvarnom svijetu, ili – još jednostavnije: nisam normalan!
Ako je, pak, sve onako kako bi u idealnom svijetu trebalo biti, ne pišem. Kada nema strahova i nedoumica, sumnji i očaja – samo šutim. Kao i kad mislim da će sve biti u redu.
Čudan splet okolnosti učinio me ove godine šutljivim. Još ću povjerovati da su drastični rezovi i novi počeci stvarno mogući. Jer, čini se da će uistinu sve biti u redu; nema ni najmanjeg razloga za zabrinutost.
Upravo se zbog toga najviše brinem!
Post je objavljen 18.01.2006. u 19:09 sati.