Je li moguće da svi oko nas imaju krivo, jedino nas dvoje kao blesavi pravimo se pametni? Jer, meni se čini da je tako... Kako sve osobe s kojima smo si oboje dobri mogu pogriješiti u vezi nas? Ili smo mi jednostavno prokleto tvrdoglavi da ne marimo što nam drugi govore... Dobro da svi sjaje od sreće kad vide da samo razgovaramo... I oniznaju što ja osjećam prema tebi... A šta je najbolje, znaš i ti... I kao da te to uopće ne dira... Dobro, možda te i ne dira... Ali, kako mi onda možeš uopće davati nade? Oprosti, ali to je malo preokrutno... I odlučila sam... to jest, prije sam shvatila... pustit ću te... pustit ću te da odeš... ako ćeš tako biti sretniji... ali, nemoj molim te, poslije mi se vraćati... jer koliko god te još uvijek VOLIM, mislim da ne bih mogla još jednom sve ovo proći... jer kao što su mi rekli: "početi vezu koja je već završila, isto je kao da čitaš ponovno istu knjigu...sadržaj je isti, a kraj poznat unaprijed..." Zato molim te ostavi me na miru... Nemoj mi uopće davati NADU!!!!
Ovo je moja frendica napisala i mislim da će se većina naći u ovom tekstu. Pusa najveća mojoj maloj ljubavi koju obožavam i bez koje nebi mogla. Zahvaljujem Bogu što sam ju upoznala na maturalnoj tada...to mi je najdraži dar u 2005 godini...
Post je objavljen 18.01.2006. u 17:56 sati.